Čitam u novinama, u jednom malom mjestu u Dalmaciji uzbudili se duhovi zbog lokalnog župnika koji djeluje karizmatski, odnosno, promijenio je stil i pristup. Tko se zapravo žalio, nije jasno, osim što su navodno neki mještani nazvali novinare i ispričali priču koja kao da je fabula za neku horror-komediju. Onda je došao novinar i isljednički ispitao župnika o njegovoj djelatnosti. Sve što mu je župnik opisao ne izlazi iz okvira katoličke duhovnosti.
Čitatelj bi mogao steći dojam da je problem u intenziviranoj molitvi, u omasovljenju vjernika koji dolaze u crkvu, u tomu da se nešto – događa. Da se ne događa ništa, u malomišćanskoj jednoličnosti, sve bi bilo na mjestu i ne bi bilo potrebe da novinar-inspektor dođe ispitati svećenika tko to tamo moli.
Nije mi namjera komentirati taj novinski članak izvan ovog kratkog ironijskog diskursa jer ne poznajem dotičnog svećenika ni njegovu župu, ali mi je zapeo za oko ipak jedan detalj kojeg bih izdvojio, jedino što bi moglo biti sporno općenito gledajući u pastoralno-duhovnom radu svećenika kojima jest dužnost, poziv i poslanje najprije se brinuti za duše.
No nije njihov posao zamijeniti psihijatre i psihoterapeute.
U članku je navedeno da su neki vjernici koji uzimaju lijekove u terapiji propisanoj od psihijatra nakon molitava odbacili lijekove. Svećenik to potvrđuje, kaže da ih truju lijekovima i da ih lijekovi ne dovode do izlječenja. Mislim da može biti vrlo pogrešno na takav način postavljati stvari.
Svećenik koji obavlja pastoral psihičkih bolesnika mora biti u kontaktu s njihovim liječnicima i poštovati propisanu medicinsku terapiju. Time štiti i sebe i vjernike, i pokazuje element razboritosti i poniznosti jer molitva može pomoći da čovjek ozdravi, ali mi ne znamo je li Isus uistinu taj čas ozdravio psihički bolesnog čovjeka ili nije, i kada će se to i na koji način dogoditi – ako se uopće dogodi.
Znakovi mogu biti vrlo varljivi.
Ako od bolesnog čovjeka tražimo da odbaci lijekove i kažemo mu da će ga Isus iscijeliti, onda prejudiciramo Isusovu odluku, iznuđujemo je, takav stav može biti vrlo ohol. Čovjeku koji hoda na štakama ne možemo samo reći odbaci štake i hodaj. On ih može odbaciti, ali će pasti ako nije uistinu ozdravljen. Što ako psihički bolesnom čovjeku isto tako kažemo odbaci lijekove, a on nije ozdravljen? Mi ne znamo kad će i kako će Isus djelovati.
Nije li mudrije i razboritije kroz molitvu, duhovni život i sakramente tražiti put ozdravljenja postupno smanjujući terapiju u dogovoru s liječnikom ukoliko se doista pokažu znakovi poboljšanja?
Bilo je slučajeva da su duševni bolesnici pod jakom sugestijom vjere – u euforiji – odbacivali lijekove, a onda bi upali u još teže stanje, i naudili sebi ili drugima.
U vjeri, molitvi i duhovno-sakramentalnom životu euforije su najopasnije. Isus čudesno ozdravlja, Duh Sveti djeluje, ali nema kod njega ni spektakla niti negira redovite ljudske puteve i sredstva kojima se služimo da bismo pomogli sebi i drugima.
Ništa ljudsko ne treba mistificirati ni apsolutizirati, ali ni prezirati, u molitvama za ozdravljenje potrebno je veliko strpljenje i poniznost. Svećenici su pozvani dati ljudima duhovno vodstvo i pomoć. Ali ne smiju nikada ići protiv nekoga ili nečega, pogotovo ne protiv redovitih sredstava medicine.
Naravno, i liječnici griješe, ali kako da to svećenik pouzdano utvrdi kad je u pitanju duševna bolest? Tko tu može sa sigurnošću reći da je netko posve iscijeljen? Ponekad trebaju proći godine i godine.
Psihičko zdravlje čovjeka je vrlo kompleksno i osjetljivo. A liječenje može biti dugotrajan križ. Svatko bi želio ozdraviti preko noći, no rijetki su oni koji dobiju takvu milost. Uglavnom je borba za ozdravljenje vrlo duga. Na duhovnom planu sakramenti su život duše, no to još ne znači da je psihička razina posve zdrava, da su duševne rane automatski zacijeljene.
autoru možete pisati na: izaobzora@gmail.com
preuzeto: http://www.velecasnisudac.com