Najteže je podnijeti – metafizičku samoću. Kakva je to vrsta usamljenosti? Kad ti je vjera u potpunoj tami, a Bog šuti, i čini ti se da nema nikoga tko bi razumio tvoju muku. Kad muka postaje skrivena, drugima smiješna, a tebi teret koji satire. I šutnja traje kao kozmička ogluha. Moliš, a praznina u tebi i oko tebe. Tišina, muk, odjek tvoga vapaja. Samoća se opipava gotovo pa kao metafizička činjenica, kao nešto onostrano, ali jezovito, bez utjehe, bez nade, bez tračka svjetla. Božja šutnja nad ljudskom patnjom. Nad patnjom milijuna.
I kad se pitamo gdje je, zašto nas ne čuje, zašto nas ne uslišava, zašto šuti, zašto svoje lice okreće od nas – mi ga zazivamo bolnije i snažnije negoli u dane obilja, mi ga svjedočimo potresnije i vjerodostojnije u potrazi za Njim, u pitanjima i dvojbama, u čežnji duše da Ga upozna i susretne, negoli kad nam se čini da mirno prebivamo pod sjenicom Njegovom i ništa nas ne muči. Vjera nije odsuće pitanja i dvojbi. Vjera je i put i traganje za odgovorima. Vjera je živa onda kad se sučeljava s vlastitim izazovima jer kako će sazreti bez protivština? Koliko puta se zapitamo u životu: gdje je Bog? Gdje stanuje Bog? Čuje li nas? Dopiru li do Njega naše molitve. Vidi li naše nevolje i nepravde. Zašto toliko zla? U boli najviše svjedočimo. U Njegovoj šutnji i odsuću, naziremo govor i prisuće. On je taj koji prisutnost čini mogućom i stvarnom. U Njemu je sve realizirano i nerealizirano. U Njemu su svi naši izbori i neizbori. Zašto je ovako, a nije onako, to sam On zna. Ali o Njegovu prisuću tako malo možemo reći. No zato možemo puno svjedočiti kao stvorenja koja imaju udjela u Njegovoj suštini, u Njegovom postojanju koje obuhvaća sve stvoreno.
Za Boga se ne može reći da je prisutan poput nas ni na način kao što smo mi prisutni. Bog naprosto jest, on je taj koji jest. Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev u Svetom Pismu se očituje kao Bog koji jest i koji čini da sve jest. Kako bi bez Njega moglo bilo što postati i biti? Za Boga se ne može reći ni da On negdje jest. Ne može mu se odrediti ni mjesto ni vrijeme, On je onkraj svega toga i svih naših pojmova. Kad se pitamo – Bože, gdje si? – onda vapijemo, zašto se ne očituješ ponovno u svojoj slavi, gdje si, dođi, pomozi, pojavi se, vapijemo za Njegovom blizinom, ali zazivamo i Njegov intervencionizam u našu povijest. Mi vjerujemo u zaokruženost Objave, ali ni Objava Boga ne ograničava. On čini i djeluje kako hoće. No mimo i protiv vlastite Objave nikad sigurno neće – Riječ Njegova je vječna, a u njezinu semantiku ulazi se jedino duhovnim putem. Ako današnji čovjek ne mari više i ne drži do Njegove Riječi, do starine mudrosti, do proroka i Sina Božjega, zašto bi mu se Bog javio i rekao: evo me, tu sam…?
„Evo, dani dolaze – riječ je Jahve Gospoda – kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Jahvine. Tumarat će od mora do mora, od sjevera do istoka potucati se, ištući riječ Jahvinu, ali je neće naći.” (Amos,8,11-12) Ovo proroštvo zvuči zastrašujuće, najavljuje doba posvemašnje duhovne tame i pustoši na zemlji. Je li to vrijeme kad će se činiti da Boga nema, kad će utihnuti svjedoci i nestati vjere – jer i sam Sin Čovječji se upitao hoće li naći vjere na zemlji kad drugi put dođe? Glad za Riječi Božjom je svojstvena čovjeku i nitko je ne može ugušiti, no jezivo zvuče riječi da je nigdje neće naći oni koji je ištu u te dane „tame i žalosti” kako prorokuje Amos. Ove riječi nam mogu samo biti poticaj i upozorenje da nema ništa važnije negoli tražiti Riječ Božju više nego što tražimo kruh nasušni.
Autoru možete pisati na: izaobzora@gmail.com