Blog

 

Zemlju trebaju voditi oni koji je vole, rekao je jedan postariji građanin pred televizijskim kamerama na Markovom trgu nakon inauguracije prve hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Ta rečenica emotivno, subjektivno, sublimira doživljaj ceremonije koja je mnogim Hrvatima predstavljala stanoviti odušak nakon što su petnaest godina zemlju vodili oni koji je ne vole. Napokon se dogodila Hrvatska, makar i na ikonografskoj, simboličnoj razini kao naznaka nečeg novoga, odnosno oživljavanja tuđmanovske državničke tradicije u novom ruhu – napokon prvi put nakon devedesetih i Tuđmana, Hrvatsku će opet voditi oni koji je vole.

Negodovanje i zvižduci na spomen Josipovića i Mesića nisu znak ni političke ni građanske nekulture okupljenih građana, nego vox populi, jedan iskaz spontanog narodnog raspoloženja. Tri mandata Mesića i Josipovića bili su doba jedne mučne, unutarnje autopacifikacije Hrvatske, sa zadatkom da se Tuđmanova veličina – koja se nije mogla zasjeniti – potpuno uništi i da se svi elementi hrvatske državnosti i suverenosti bace i zaključaju u povijesni suteren. Kad demontaža Tuđmana nije uspjela, kad haaški projekt nije uspio kojemu su svojski doprinjeli i Mesić i Josipović, sada bismo nešto kao trebali priznati dvojici bivših predsjednika koji su zemlju vodili tako što su domoljube i branitelje nazivali pučistima i ustaškim gujama.

Potpisnik ovih redaka je jedan od onih koje je Mesić 2000. godine javno prozivao kao pučiste. I to ne mogu zaboraviti jer se odrazilo na moj život. Bilo je tada vrlo opasno kritički pisati o Mesiću i Račanu. Sada one koji su mu jučer zviždali Mesić prezirno naziva budalama. Može ih on zvati kako hoće, ali ti ljudi sigurno nisu budale nego oni koji pamte i razumiju bit stvari u ovoj zemlji.

Hrvatska je gušena petnaest godina, davljena, vješana, ubijana. Nisu je uspili ubiti, izmrcvarili su je, gazili, ali nisu zgazili. Predsjednica Kolinda je svojom energijom podsjetila na Tuđmana devedesetih i najavila je da bi mogla vratiti nešto od hrvatskog pobjedničkog duha iz tog vremena. Ako uspije u tomu, Hrvatska bi mogla u političkom smislu napraviti veliki korak naprijed nakon niza godina koje su pojeli skakavci.

Predsjednica Kolinda ima državnički gard, ima očito predsjedničku karizmu, plijeni neposrednošću, pokazala je jaku emociju i spontanitet prema okupljenom narodu, htijući pokazati da je ona jaka žena iz naroda, jedna od nas, i u tomu je uspjela. Držala se dostojanstveno, emocije nije skrivala, ali ih je kontrolirala, a cijela ceremonija bila je decentna, koreografski, scenografski vrlo pristojna, predstavljena je hrvatska tradicija i kultura, lišena velike patetike koja je u takvim prigodama često neizbježna. Predsjednica Kolinda će zasigurno voditi računa o hrvatskim državnim interesima, ostaje nam za vidjeti kako će se snaći u okvirima i pritiscima novog svjetskog poretka i raznih nametnutih ideologija.

U svakom slučaju, Hrvatska se nacionalno, simbolički, semantički, ikonografski, emocionalno, javila nakon što je petnaest godina ismijavana i maltretirana od onih koji su je doživljavali kao nužno zlo. Sad je vrijeme da ponovno i stvarno zaživi.

 

 

Autoru možete pisati na:  izaobzora@gmail.com