Blog

 

Evo nas pred vratima još jedne korizme.

Tko god ozbiljno shvaća svoju katoličku vjeru, korizma mu je velika prigoda da promijeni nešto u svom životu. Ne mora biti ništa senzacionalno, niti preuzetno. Dovoljno je napraviti jedan koračić. Ali jedan suštinski koračić. Detektirati neki osobni, unutarnji problem, otkriti neku svoju zabludu, krivu predodžbu, stanovitu nedostatnost, slabost, suočiti se sa svojim stvarnim „ja”. Ne bježati u pseudoego, ne varati sebe, ne predavati se opsjenama.

Težak je posao raditi na sebi. Nema zaista ništa napornije negoli mijenjati samoga sebe. Ponekad postoji dobra volja, ali nismo kadri vidjeti stvarni problem. Potreban nam je odmak. A onda odlučnost zarezati u njegov korijen. Svi donosimo nekakve odluke, ali ih svi ne provodimo u djelo. Nije bit korizme ni u vježbama odricanja. One su dobre ako ih prati dublja unutarnja inspiracija, ako nije poanta u tomu da se dokazujemo sebi i drugima.

Poanta je doći do svojih najskrivenijih, najdubljih unutarnjih razloga, do onoga što čini strukturu osobnosti, njezinu neponovljivost. Svaki čovjek može pronaći prasliku vlastite originalnosti i neponovljivosti.

Suvremeni svijet je na svojoj fasadi tako koncipiran da nam uglavnom odvraća pozornost od najdubljih uvida u sebe same. Oduzima nam vrijeme i samopouzdanje, okupira nas mnoštvom sporednih sadržaja. Korizma je vrijeme kad treba sve to suvišno apstrahirati, a da bi uspjeli u tomu moramo najprije zadobiti intuiciju razlikovanja bitnog od nebitnog.

Što je za mene bitno, suštinsko u životu?

Da bi došao do toga, valja oljuštiti slojeve i slojeve vanjske kore. Tek tada čovjek postaje sposoban oslobađati se u sebi i oko sebe. Osloboditi se za nadilaženje frustracija, za njihovo odbacivanje kao suhih ljuski s očiju i lica, osloboditi se iznutra za praštanje i kroz praštanje. To nije moguće samo voljnom odlukom. Prividno da, ali ako srce nije potreseno i pročišćeno, talog potisnute ljutnje uzburkat će se nanovo. A onda bude još gore i teže.

Da bi samosvjesni kršćanin izbalansirao u sebi ono izvanjsko i nutarnje trebaju mu godine borbi i sazrijevanja. Uz ustrajnu molitvu i sakramentalni život, mora biti spreman preispitivati sebe u svjetlu svojih slabosti i neuspjeha da bi u njima nazreo klice nekih novih uspjeha. Jer neuspjeh u sebi sadrži skriveni kod naših vlastitih pogrešaka, ako ga otkrijemo, saznat ćemo što trebamo naučiti i ispraviti.

Ako ostavimo iza sebe sve prolazne ljutnje, brige i tjeskobe, ako pogledamo na svoj život iz duhovne perspektive u kojoj se lica i događaji prelamaju u jasnijim, čistijim tonovima, upoznat ćemo sebe neokovane tuđom zlobom i neuvjetovane tuđom mržnjom. A zlo nas ionako vreba sa svih strana, stalno je u pogonu, traži nam slabe točke, gdje da nas udari jer to je njegovo načelo.

Ali Bog je nedokučiv u svojim strategijama. Puno puta smo čuli frazu da sve okrene na dobro. Koliko god ta fraza nakon što je ponovljena milijune puta zvučala neutješno prazno, u njoj se krije duboka mistika sadržana u ovome: „Čest sam sile ja što želeć uvijek zlo, tek dobro stvarat zna.” („Faust”, J.W. Goethe)

Zloduh uvijek želi zlo, a kako to zlo Božji naum pretvara u dobro, neshvatljiva je božanska „alkemija” koja se može predočiti teološki i u vjeri, iskustveno ostaje u domeni ljudske subjekcije. Razumski je nemoguće utvrditi tu nevidljivu interakciju. Banalno bi bilo reći i da iz zla proizlazi dobro, pa da je prema tomu zlo dobro jer Mefistofeles se Faustu predstavlja kao onaj koji želi zlo, a čini dobro. Ta kontradikcija je urezana u misterij zla. Ako bi primjenili materijalnu ljudsku logiku došli bi do apsurdnog zaključka, do formule relativnosti koja izjednačuje dobro i zlo, ili ih shvaća kao lice i naličje jedne te iste sile, što je apsolutno pogrešno.

Mogli bi reći da Bog svojim apsolutnim uvidom dopušta silama zla da čine ono što je u njihovoj paloj naravi, ali posljedice njihovih silnica upravlja na spasenje i pročišćenje čovjeka. U duhovnom svijetu vrijede zakoni za koje nismo pronašli jednadžbe. Da bih ih pronašli morali bi poznavati kauzalitete koji ljudskom umu nisu spoznatljivi u cjelini.

Korizma je, dakle, i ustrajna borba protiv zla u sebi i oko sebe. Borba koja ima mnoštvo oblika i varki, padova i uspona. Borba koja traži strahovitu usredotočenost, samosvijest i odlučnost. Nema druge nego krenuti i učiniti da nam ova korizma bude novi početak, makar po milijunti put.

Ne znam tko je ono rekao, je li Mark Twain, da je najlakše prestati pušiti, on je to već uspio tisuću puta. Pa i u ovoj duhovitosti skrivena je neka mudrost.

Nemoj biti opterećen i malodušan u svojim neuspjesima, važno je uvijek iznova ustati i krenuti dalje. Tisuću i stoti put ćeš uspjeti.

I zaboraviti na 1099 neuspjeha.

 

Autoru možete pisati na:  izaobzora@gmail.com

Preuzeto http://www.velecasnisudac.com/naslovna/kolumne/zoran-vukman/uvijek-iznova-ustati