Post-postmoderni svijet je svijet bez ideala. Iz doba propalih utopija prešli smo u doba anti-utopije u kojemu je sve već viđeno i potrošeno. Mit o kraju povijesti i dovršenju čovjeka učinio je svoje. Oduzeo je mladim naraštajima viši smisao borbe, oduzeo im je ideal u svijetu koji im je puno obećavao, a nije ostavio ništa osim recesije i dužničke perspektive. Potrošene su sve velike ideje, cinizam ih je nagrizao kao hrđa, a mogućnost retrospektivnog pogleda na revolucije prošlosti ostavlja gorak dojam da se ništa novo više ne da izmisliti, da se ponavljamo i da je sve što se događa u razvijenim društvima Zapada tek jedna frustracijska zasićenost, idejna zabludjelost, velika zbrka i konfuzija.

Plaćamo danak apokaliptičkom dobu u koje smo ušli iz utopijske ere. 

Apokaliptika je snažna arhetipska sila u podsvijesti čovječanstva. Živimo svjesni da hodamo po rubu propasti, ekološke, moralne, ekonomske. Vitalitet čovjeka je velik, domišljatost i prilagodljivost, ali i strah koji ga nagoni da se sabere i promijeni. No strah nije dovoljan, i na duge staze ne mijenja čovjeka. Čovjeka mijenja unutarnji preobražaj – ali kako se može dogoditi bilo što epohalno na duhovnom planu ako intelektualni jahači apokalipse propovijedaju da je prošlo vrijeme vjere u Boga?

U takvom okruženju vjernici se osjećaju sve nesigurnije i irealnije, pritješnjeni između začahurenosti religijskih institucija i onih koji religiju napadaju jer u njoj ne vide ništa stvarno i životno – vide tek čahuru, mrtvi odbačeni oklop na kojemu se i sami ogledaju.

Korifeji ateizma se varaju ako misle da će njihova antireligija izbjeći sve bolesti i zamke religijskog institucionaliziranja i okoštalosti. Kad im se to dogodi, počet će propadati, no onda neće naći čvrsto tlo pod nogama niti će uzletjeti u nebo u plamenim kočijama kao prorok Ilija, jer su se odrekli svake duhovno-transcendentalne dimenzije.

Ali kad vjernik izgubi zaštitu institucije, on ne gubi svoje unutarnje uporište. Ne daje mu ga ustanova nego Duh Božji u koji vjeruje i koji mu se očitovao! Po Duhu se može ponovno roditi bilo gdje i bilo kada. Ako Duha nema, što će kad mu propadne sustav i sve vidljivo i prolazno što stvara čovjek?

Ateizam zato samo dugoročno umnožava strah i nesigurnost a čim postane dominantna pseudoreligija sa svojim „svecima”, guruima i „svećenicima”, postat će nova društvena konvencija podložna rušenju i urušavanju. Povući će u propast sa sobom sve one vjernike ništavila, odnosno one koji ne samo da ni u što transcendentno ne vjeruju, nego „nihil”, veliko ništa, postavljaju kao odgovor na pitanje – a što je iza vidljivoga svijeta?

Put u ništa nas dovodi na veliku stranputicu povijesti na kojoj stojimo zavarani fascinantnim tehnološkim razvojem. Na njegovom vrhuncu ne ostaju više nikakva pitanja, ideje, snovi i ideali, osim oni na razini SF-a i gole robotike, tehničke i paraznanstvene mašte koja čovjeka svodi na elementarnu fiziku bez metafizike. Drevni i mudri narodi nikada nisu negirali metafiziku, štoviše, ona je kao znanost bila iznad fizike, odnosno vidljivog svijeta i njegovih zakonitosti. I suvremeni fizičari svjesni su da fizika bez onog „meta”, iza, gubi svoju draž, mističnost i snagu. Otkriti sve oholi je poklič ateiziranog čovjeka. Zar je moguće živjeti bez tajni i strasti vječitog otkrivanja skrivenog, i zar je moguće da obje strane mjeseca budu osvijetljene?

Prije kraja

Argentinski pisac Ernesto Sabato u svojoj knjizi „Prije kraja” piše: „Vjerojatno nikada nećemo saznati što nam je htio reći Kafka, koji je opisao, u jednom od najmudrijih i najdubljih djela 20. stoljeća, osjećaj poremećenosti i napuštenosti suvremenog čovjeka u okrutnom i zagonetnom Svijetu. Pad čovjeka u stvarnost, u kojoj su birokracija i moć preuzeli prostor metafizike i bogova. Odgurnut u svijet tunela i prolaza, stranputica i raskrižja, u turobne krajolike i mračne zakutke, čovjek strepi jer nema nikakvog cilja niti mogućnost bilo kakvog smjera.”

Birokracija koja je preuzela prostor metafizike – ima li strašnije duhovne i društvene dijagnoze za suvremeni svijet i njegovo političko ustrojstvo?

Na svakom koraku osjećamo taj orwelijanski testament, čak i kad nismo toga svjesni, podsvjesno ga slutimo i bojimo se nečega neprirodnog u svijetu što vlada i usmjeruje mase. Nešto tajanstveno, okultno, neki um skriveni i njegova ruka koja pomiče figure i stvari, koja razmješta pijune i zauzima pozicije za konačni obračun protiv čovječnosti!

Duhovna sljepoća je pošast našega vremena i proizlazi iz straha i bijega pred anomalijama života koje predosjećamo i koje zauzimaju prostor stvarnoga života kao surogati, kao „alijeni” podsvijesti.

Osjećaj nemoći nas tjera u bijes i gorčinu ili u bijeg u prostor blaženog neznanja i ravnodušnosti.

„Kako je to dobro rekao Berdjajev, paradoks modernih vremena skriva se u činjenici da se humanizam okrenuo protiv čovjeka. Divljenje inteligenciji dovelo nas je na rub ponora, a logos, nakon što je zagospodario svijetom, uzalud je nastojao odgovoriti na ono što postoji jedino kao tajna ili plač. Došli smo do neznanja uz pomoć razuma.”, kaže Ernesto Sabato.

Zoran Vukman/velecasnisudac.com