Dva viđenja događaja u vezi s nedavnim terorističkim napadom u Parisu, od strane dvojice katoličkih intelektualaca, laika iz Švicarske i češkog svećenika.

♦ Švicarski grad Chur je središte biskupije i poznat po biskupu Vitusu Hounderu, koji je uoči Božića 2013. objavio pastirsko pismo u kojem je otvoreno kritizirao rodnu ideologiju i seksualizaciju djece u školama preko seksualnih odgoja. To je tada podiglo veliku prašinu u švicarskoj javnosti i biskupa su napali liberalni mediji i gay organizacije.

Giuseppe Gracia je opunomoćenik biskupije Chur za odnose za javnošću, autor nekoliko knjiga, otac obitelji i desna ruka biskupa Houndera. On je tada krajem 2013. odlučno branio biskupa od žestokih napada švicarskih liberalnih medija i javnosti. Giuseppe Gracia je nedavno komentirao medijsko licemjerje na Zapadu, nakon terorističkog napada u Parisu. Ovdje je kratki prikaz tog komentara pod naslovom “Licemjere medija“.

U većini glavnih medija, kaže Gracia, govori se samo o “ekstremizmu i terorizmu” i “napadu na slobodu govora“, dok se religijsko-kulturna pozadina napada većinom prešućuje. Zbog političke korektnosti, zapadni mediji i političari izbjegavaju javnu kritičku raspravu o tomu kakav je odnos Kurana prema nasilju. Odbija li se u Kuranu nasilje, kao što Isus odbija nasilje u Bibliji? Pokušaji javnih rasprava o tome se većinom sprječavaju i takvi koji pokušavaju takvo nešto se odmah ušutkaju. Gracia spominje onaj slučaj, kada je papa Benedikt 2006. bio žestoko napadnut, zbog one jedne kritičke rečenice o Islamu koju je papa izrekao, citirajući riječi jednog bizantskog cara. Umjesto kritičke rasprave, zapadna elita i mediji uvjeravaju kako će sve biti dobro i uredu, i da će se svi uklopiti u zapadni sustav, ako svi naprosto imaju posao, ako su dobri konzumenti i ako su vjerni sekularnoj državi.

Ne želim reći da je Zapad sam po sebi loš, niti da Islam ima nerazjašnjen odnos prema pitanju nasilja, – ističe Gracia, već naprosto, da političari i glavni mediji sprječavaju jednu široku javnu raspravu o tomu.

Umjesto toga, mediji nam nude veliku količinu licemjera. I puno patetike o slobodi govora kao temeljnom pravu.

U stvarnosti se ta sloboda govora u redakcijama velikih medija uopće ne sprovodi. Mediji su često kukavički, površni i korumpirani i važno im je samo dobiti brzi aplauz. Većina medija pod slobodom govora, podrazumijeva samo to, da svakodnevno prezentiraju svoje vlastite stavove, a sve drugo što se ne slaže s vlastitim stavovima je nepoželjno.

Naprimjer, kada se radi o pobačaju, koji i za kršćane i za židove i za muslimane, nije pravo žene, već ubojstvo i da o tome nitko, pa ni jedna žena u nuždi, ne može i ne smije odlučivati. Nitko od velikih glavnih medija u Švicarskoj, Njemačkoj i Austriji, ne usuđuje se potaknuti jednu javnu raspravu o tome i dati prostora protivnicima pobačaja, kako bi normalno i slobodno iznjeli svoje stavove. Ako se koji put kojem protivniku pobačaja uopće dozvoli da govori, onda ga se u medijima predstavlja kao nekog zatucanog radikalnog fundamentalista koji želi ugnjetavati žene.

Ili recimo, ako se netko javno ne slaže sa zahtjevima gay lobija za usvajanjem djece i kritizira ih, toga mediji napadnu kao homofoba, koji želi diskriminirati jednu manjinu.

Ovo su samo neki stavovi i pogledi, od mnogih, koji su u glavnim medijima nepoželjni, koje se potiskiva, iako svi ističu da postoji navodna “sloboda govora”. Ni, satiričari i humoristi se ne usuđuju praviti viceve na račun mainstream mišljenja kojega promiče laicistička javnost. Ti humoristi se rado sprdaju na račun “zaostale” Crkve, ali se nitko od njih ne usuđuju sprdati se, recimo, na račun militantnih feministica, koje bi svim majkama pokupile djecu odmah nakon rođenja i strpale ih sve u jaslice i dječje vrtiće, ili na račun promicatelja pobačaja, ili na račun pro-pedofilnih stavova ljevičara i zelenih, ili na račun netolerantnih gay aktivista koji demoniziraju sve i svakoga, tko se ne slaže s njima.

Dok medijski koncerni i politička elita zabranjuju sve ovo i prave tabu od svih nepoželjnih tema, oni nisu Charlie. Oni nisu čuvari slobodnog govora u otvorenom društvu, već samo oni koji za vlastitu korist surfaju na valovima duha vremena.

———–

♦ Tomáš Halík je češki katolički svećenik, sociolog i religijski filozof i predavač na Karlovom sveučilištu u Pragu. Ranih devedesetih godina bio je generalni tajnik Češke biskupske konferencije. Nakon toga ga je papa Ivan Pavao II. bio imenovao za savjetnika Papinskog vijeća za kulturu. A bio je i izvanjski savjetnik bivšeg češkog predsjednika Vaclava Havela. Halik je kao gost komentator “Frankfurter Allgemeine Zeitung” iznio svoje mišljenje o slučaju Charli Hebdo. Pod naslovom “Zašto nisam Charlie”. Ono najvažnije iz tog komentara u kratkom osvrtu.

Halik najprije osuđuje teroristički napad na novinare “Charlie Hebdo” i kaže da se takav zločin ne može ničim opravdati.

U ovoj napetoj situaciji treba cijeniti one ljude koji su sačuvali hladnu glavu i zdrav razum i koji ne izjednačavaju Islam i ideološki islamizam i fanatizam koji se koriste simbolikom Islama i zlorabe je kao i one koji kažu ne terorizmu, ali kažu ne i populizmu i huškanju.

Ono što me ipak prestravilo, kaže Halik, je nastojanje da se nesretne žrtve iz redakcije pariškog satiričkog lista podignu na status simbola i heroja naše kulture (misli se na zapadnu i europsku kulturu) i da ih se slavi kao takve.

Imam razumijevanje za one koje sada ističu “ja sam Charli“, ali unatoč pijetetu za žrtve, nikad ne bih stavio sebi na rever bedž s natpisom “ja sam Charlie“. Ja sam radije za drugačiji oblik naše kulture, za onakvu kulturu, koji brani ironiju protiv fanatizma, ali koja istovremeno iskazuje i empatiju prema drugima i prema njihovoj kulturi, za onakvu kulturu koja zna da poštivanje drugih nije ništa manje vrijedno nego i sloboda govora. Ne pozivam na cenzuru već na samokritično i odgovorno ponašanje.

Je li neodgovornost koju je sprovodio “Charlie Hebdo” takva vrlina koja zaslužuje da je se tako slavi i da joj se tako kliče?

Nisam protiv postojanja takvih listova, u jednoj slobodnoj kulturi treba biti mjesta i za ono što je dekadentno, provokativno, jeftino i bez ukusa, ali kada se već brani sloboda protiv nasilja i mržnje, onda se treba čuvati da se ne upadne u suprotni ekstrem-da ono dekadentno i cinično ne postane sveti simbol, naše kulture i slobode. Jer uz slobodu ide i odgovornost.

Putovao sam po svijetu i naučio sam promatrati svijet i očima drugih. Da sam ja musliman od koga se traži da se uklopi u zapadnu kulturu, pitao bih: mislite li na ovu kulturu koja objavljivanje ovakvih slika drži svojim nedodirljivim simbolom?

Izraz “radikalni islam” se u nereligioznom i liberalnom Zapadu objašnjava tako kao da se tu radi o ljudima koji svoju religiju uzimaju previše ozbiljno. Istina je većinom sasvim suprotna, Kod tih terorista u stvarnosti se većinom radi o mladićima, koji znaju samo par riječi iz Kurana, koji o islamskoj religiji znaju jako malo.

U nacionalsocijalizmu i komunizmu, koje su bile ideologije ne samo rasne i klasne mržnje, već i ideologije mržnje prema kulturi i religiji, cilj napada je bio buržujski Zapad. Francuska je poseban primjer sadašnje zapadne kulture laicizima. Učenicima u francuskim državnim školama je strogo zabranjeno nositi religijske simbole kao naprimjer, muslimanskim djevojkama pokrivalo za glavu, kršćanima križ, ili židovima njihovu kipu. Prisustvo kršćanskih simbola u javnosti u Francuskoj ograničava se do samokastracije, da se eto ne bi “uvrijedilo muslimane”. Ali jedan satirički list, koji doista vrijeđa muslimane, slavi se kao simbol francuske kulture.

Nije li načelo “laicizma”, postepeno postalo netolerantna religija ateizma? – pita se Hulik i završava ovim riječima: za mene novinari „Charlie Hebdoa” nisu “heroji naše kulture“, već puno više policajac Ahmed, koji je žrtvovao svoj život za one koji su uvrijedili njegovu kulturu.

Preveo i uredio Eduard P.