Ovdje donosimo otvoreno pismo papi Franji jedne meksičke katolkinje, dobre poznanice kardinala Bergoglija. U pismu, ona izražava sve svoje nedoumice uzrokovane njegovim pontifikatom i načinom na koji on ispunjava dužnosti Petra, Poglavara Svete Katoličke Crkve.

Pismo je napisano još u runu 2013. godine, no kako odražava ono što i nas često muči odlučili smo ga objaviti.

Pismo je na svom blogu objavila meksička katolkinja, bivša urednica portala Catholic.net, Lucrecia Rego de Planas, koja osobno dobro poznaje papu Franju, odnosno Bergoglija. Upoznala ga je još dok je bio nadbiskup i kardinal u Argentini i često se u zadnjih 12 godina susretala s njim, na raznim crkvenim skupovima i svečanostima u Meksiku i drugim državama Latinske Amerike. Gospođa de Planas napisala je Bergogliju otvoreno pismo u rujnu 2013., šest mjeseci nakon što je on postao papa.

U tom pismu ona izražava svoju zabrinutost i patnju za budućnost Crkve, jer joj nije jasno u kojem smjeru je papa Franjo kani voditi. Gospođa de Planas je vjernica odana Crkvi i papi i ona to iskreno i emocionalno izražava u pismu, ali istovremeno pokušava biti kritična prema papi, iako joj to teško pada. Razapeta između odanosti Crkvi i papi na jednoj strani i svog nezadovoljstva pojedinim Bergoglijevim potezima i riječima na drugoj strani, u pismu je tada izrazila istovremeno i svoju bojazan za Crkvu, ali i nadu, da će se Bergoglio ipak, tako reći, opametiti i doći k sebi.

Ono što gospođa de Planas govori o Bergogliju, kakav je bio kada je bio nadbiskup Buenos Airesa, potpuno odgovara slici koju smo svi stekli o njemu u zadnjih gotovo dvije godine, od kada je postao papa. To što piše gospođa de Planas o Bergogliju, primijetili su nedavno i njemački autor Kissler i naš Ivica Šola u svojim člancima.

Nada gospođe de Planas, da bi se Bergoglio mogao promijeniti i uvidjeti ozbiljnost ovog povijesnog prijelomnog trenutka za Crkvu i važnost položaja pape, na žalost se ni danas nakon skoro 2 godine njegovog pontifikata, nije ostvarila.

Pismo gospođe de Planas, koje je ona, prije godinu i pol, objavila na svom blogu, bilo je tada objavljeno na mnogim neovisnim katoličkim portalima i medijima, pod naslovom “On voli biti voljen od svih”, a aktualnost tog pisma, prisutna je i očigledna i danas.

Lucrecia Rego de Planas

——————
Huixquilucan, Meksiko, 23. Rujan 2013

Najdraži papa Franjo!

Tada si bio nadbiskup Buenos Airesa a ja sam bila direktorica jednog od vodećih katoličkog medija. Danas si ti, ništa više i ništa manje nego papa, a ja sam…samo majka devetero djece, udana za jednog dobrog čovjeka, kršćanka, koja predaje matematiku na sveučilištu i pokušava, koliko je moguće surađivati s Crkvom, tj. ondje gdje me je Bog postavio.

U susretima proteklih godina više puta si od mene zahtijevao: “Djevojko, zovi me Jorge Mario, mi smo prijatelji!“. Odgovarala sam užasnuta: “Apsolutno ne Vaša Eminencijo! Bože me sačuvaj, da ja jednom od Njegovih prinčeva na Zemlji kažem ti!”

Ali, sada sam dopustila sebi prelazak na “Ti”, zato što više nisi kardinal Bergoglio, već papa, moj papa, namjesnik dragoga Krista na Zemlji, kojem se povjerljivo obraćam, kao vlastitom ocu. Odlučila sam Ti pisati, jer patim i osjećam potrebu da me Ti tješiš. Znam da Ti rado tješiš one koji pate, i sada sam ja jedna od njih.

Kad sam te upoznala za vrijeme Duhovne obnove, dok si bio još kardinal Bergoglio, začudilo me to što se Ti nikada nisi ponašao onako kao ostali kardinali i biskupi. Nekoliko primjera: Ti si tamo bio jedini, koji pred tabernakulom ili za vrijeme podizanja (posvećenja kruha i vina) nisi klečao. Kada bi svi biskupi došli u sutani, kako to nalažu crkveni propisi, ti bi došao u civilnoj odjeći, samo s kolarom.

Dok su svi ostali biskupi i kardinali sjedali na mjesta koja su bila rezervirana za njih, ti si mjesto koje je bilo rezervirano za kardinala Bergoglia ostavio praznim i sjeo si sasvim pozadi, i rekao: “ovdje mi je udobno, ovdje se dobro osjećam“. Kada bi svi ostali došli s automobilom, kako dolikuje dostojanstvu biskupa, ti bi došao zadnji nakon svih ostalih, vrlo zauzet i u žurbi i pričao bi glasno o svojim susretima u prijevoznim sredstvima javnog prometa, koje bi koristio da dođeš na skup. Kada sam vidjela takve stvari- i sramim Ti se to reći – pomislila sam: “Uf, kakva potreba za skretanjem pažnje na sebe!” Jer, ako je netko doista ponizan i želi biti jednostavan, zar nije bolje da se ponaša kao i svi ostali biskupi, upravo zato da ne bi upadao u oči?

Nekoliko mojih argentinskih prijatelja također su uočili moju zbunjenost i rekli mi: “Nisi ti jedina. On nas sve uvijek zbunjuje i neugodno iznenađuje, ali mi znamo da on ima jasne kriterije i u svojim govorima zastupa uvjerenja, koja su uvijek vjerna crkvenom nauku i tradiciji Crkve, on je hrabar, vjeran branitelj nauka…ali očito je da on voli biti voljen od sviju i da se želi svima dopasti. I tako on jedan dan na televiziji govori protiv pobačaja, a drugi dan u toj istoj emisiji, daje blagoslov feministicama iz Plaza de Mayo, koje se zalažu za pobačaj. Ili, on zna održati odličan govor protiv masona, a nekoliko sati kasnije s masonima jede i pije u klubu.“

Moj dragi papa Franjo, da tako je, to je bio kardinal Bergoglio, kojega sam ja dobro pobliže upoznala. Jedanput je s biskupom Duarteom Aguerom, strastveno diskutirao braneći nerođeni život i liturgiju, a isti dan za večerom s gospođom Ysern i gospođom Rosa Chavez iz laičkih udruga, pričao je o “dogmatskom crkvenom nauku“. U jednom te istom danu, Bergoglio je prijatelj kardinala Ciprianija i kardinala Rodrigueza Maradiage, koji govore o etici poduzetništva i propovijedaju protiv ideologije “new age“, a malo kasnije je on prijatelj Casaldaligie i Boffa (teologa oslobođenja), koji govore o “klasnoj borbi“.

Zbog ovih mojih dojmova, razumjet ćeš, koliko sam ostala iznenađena, široko otvorenih očiju, kada sam nakon “habemus papam” čula tvoje ime. I od tog trenutka, još prije nego što si zamolio narod da moli za tebe, ja sam molila za Tebe i moju dragu Crkvu. I od tada svaki dan. Kada sam te vidjela na balkonu bez mocete i kada si ignorirao protokol za prvi pozdrav na latinskom, samo da bi se, smiješeći se, razlikovao od svih ostalih papa u povijesti, rekla sam samoj sebi zabrinuto: “Da, to je bez sumnje kardinal Bergoglio.”

U danima nakon Tvog izbora za papu, pokazao si mi u mnogim prilikama, koje mi potvrđuju, da si još uvijek ona ista osoba, koju sam pobliže upoznala, onaj koji želi uvijek biti drugačiji od drugih. Zahtijevao si drugačije cipele (za papu), drugačiji prsten, drugačiji križ, drugačiju papsku stolicu, drugi prostor za stanovanje nego sve ostale pape, koje su ponizno i bez posebnih želja, uvijek bili zadovoljni s onim stvarima, koje su za pape bile i predviđene.

Tih dana pokušala sam se oporaviti od bola, kojega sam doživjela, zbog ostavke mog ljubljenog i poštovanog pape Benedikta XVI., s kojim sam se od početka identificirala, zbog jasnoće njegovih naputaka (najbolji učitelj na svijetu), zbog njegove vjernosti liturgiji, zbog njegove hrabrosti, da brani nauk Crkve protiv neprijatelja Crkve i zbog tisuću drugih stvari, koje ovdje ne mogu sve nabrojiti….ali razumjela sam da su vjetrovi bili doista olujni i da je papin pontifikat bio prevelik teret za njegove snage, koje su u njegovoj dobi i u tom okrutnom kulturnom ratu koji je morao voditi protiv neprijatelja, malaksale.

U tom trenutku, osjećala sam se napušteno kao usred rata, potresa, najvećeg orkana, i onda si iznenada došao Ti, da za kormilom zamijeniš Benedikta. Imamo novog kapetana i zahvalimo Bogu na tomu! Imam puno povjerenje (bez imalo sumnje), da će papa Franjo, uz pomoć Svetoga Duha, i molitve vjernika, uz teret odgovornosti, uz pomoć svojih suradnika u Vatikanu te svijesti da su oči svijeta uprte u njega, ostaviti po strani svoju sklonost za posebnošću i dvoznačnim postupcima, koje je činio kao kardinal Bergoglio i bez odugovlačenja preuzeti zapovjednu dužnost od Boga, kako bi s novim žarom nastavio borbu tamo gdje je započeo njegov prethodnik.

Ali, na moje iznenađenje i zbunjenost, “moj general”, umjesto da se “uhvati oružja”, započeo je svoj mandat, na žalost, tako da telefonira sa svojim zubarom i frizerom, i sa svojim mljekarom i svojim prodavačem novina, i tako je on opet usmjerio pažnju javnosti na svoju osobu, a ne na značaj položaja pape.

Od tada je prošlo 6 mjeseci i ja priznajem s ljubavlju i emocijama, da si učinio tisuću dobrih stvari. Meni se sviđaju Tvoji službeni javni apeli (političarima, ginekolozima, novinarima; za Svjetski dan mira itd.) i Tvoje propovijedi na blagdane, jer se u njima prepoznaje pažljiva priprema i duboka meditacija u svakoj izrečenoj riječi. Tvoje riječi i tvoji govori i propovijedi bili su doista hrana za moj duh i moju dušu. Jako mi se sviđa, to što te ljudi vole i kliču ti. Ti si moj Papa, poglavar moje Crkve na Zemlji, Crkve Kristove.

Unatoč tomu – i to je razlog mog pisma – moram reći, da sam također patila (i još patim), zbog mnogih Tvojih riječi, jer Ti kažeš stvari, koje u mojoj utrobi osjećam kao udarce batinom, dok se stalno trudim biti vjerna papi i crkvenom nauku. Osjećam se tužno, ali riječ, koja najbolje izražava moje osjećaje je: bespomoćnost.

Ne znam više, što trebam i što ne trebam reći, ne znam više, na čemu trebam ustrajati, i gdje trebam odustati i pustiti da stvari idu svojim tijekom. Od tebe trebam orijentaciju, dragi papa Franjo. Ja patim doista i to puno, zbog te bespomoćnosti, koja me paralizira. Moj veliki problem je što sam veći dio svog života posvetila studiju Svetoga pisma, tradicije i crkvenog nauka, tako da posjedujem jedan jasan temelj za obranu svoje vjere. Ali sada su mnogi od tih sigurnih temelja vjere u suprotnosti s onim, što maj dragi papa čini i govori. Šokirana sam i tražim da mi Ti kažeš, što trebam činiti.

Objasnit ću to bolje na nekoliko primjera.

Ja ne mogu aplaudirati jednom papi, koji ne kleči, ni pred tabernakulom, niti za vrijeme podizanja, kako to nalaže Misal obreda Svete mise, ali ja ga ne mogu ni kritizirati, jer je on papa!

Benedikt XVI. nas je u “Redemptionis Sacramentum” zamolio da informiramo biskupa u slučajevima ako se u Crkvi liturgija ne održava po crkvenom nauku i ako se ona zlorabi. Ali..koga ću informirati, ako se papa osobno ne drži liturgije? Ne znam što da radim. Trebam li ignorirati upute našeg pape emeritusa?

Ne mogu biti sretna zbog uklanjanja patene i klupe za klečanje za pričesnike, i ne sviđa mi se da se nikada nisi ponizio i sam pričestio vjernike; da Ti samog sebe ne nazivaš papom, već samo „biskup Rima“, ili da ne nosiš „prsten ribara“. Ali ja se ne mogu na to niti potužiti, jer si Ti papa!

Nisam ponosna što si na Veliki četvrtak prao noge jednoj muslimanki, jer je to povreda liturgijskog zakona. Ali ne mogu ništa reći, jer si Ti papa, kojem trebam biti vjerna!

Užasno si me povrijedio, kada si kaznio Franjevce Bezgrješne, jer su oni uz izričitu dozvolu tvog prethodnika u “Summorum Pontificum” slavili Svetu misu, po staroj misnoj ceremoniji. Njihovo kažnjavanje znači, postupiti protiv crkvenog nauka prethodnih papa. Ali komu se žaliti zbog moje boli? Ti si papa!

Nisam znala što bih treba misliti ili reći, kada si se javno sprdao na račun onih koji su molili krunicu za Tebe, i nazvao ih “oni koji broje molitve”. Krunica je jedna divna crkvena tradicija, što dakle trebam misliti, kada se samom papi ne dopadaju oni koji se mole za njega i on se sprda s njima.

Imam mnoge prijatelje koji se bore za zaštitu nerođenog života. Ti si te ljude prije nekoliko dana razočarao, kada si za njih rekao da su zagriženi i opsjednuti s onim što čine. Što da radim? Da ih tješim, tako da pokušam Tvoje riječi namjerno uljepšati i ublažiti, ili da ih još više povrijedim, ako im ponovim ono što si im rekao, samo da bi ostali vjerni papi i crkvenom nauku?

Na svjetskom danu mladeži (u Brazilu), poticao si mladež, da “izađu na ulice i prave buku“. Riječ koju si ti upotrijebio je, koliko znam, sinonim za “zbrku”, kaos, konfuziju. Je li to doista ono što želiš- da mladi kršćani to čine po ulicama? Zar nema već previše zbrke i nereda u svijetu?

Znam da su se mnoge neudate i stare žene, koje su vrlo ljubazne, simpatične i velikodušne, osjećale kao otpad, kada si redovnicama rekao, da ne bi trebale gledati tako kao “stare jungferice“. Time si postigao, da se ja i moje prijateljice osjećamo loše. To me je zaboljelo u duši, jer nije ništa loše ostati neudata i svoj život posvetiti dobrim djelima (zato se u Katekizmu djevičanstvo i beženstvo naziva pozivom). Što da kažem mojim neudatim prijateljicama “starim jungfericama“? Da papa to nije mislio ozbiljno (papa ne smije činiti takvo nešto), ili trebam podržati papu u tome što je rekao, da za njega sve neudate imaju izraz lica jedne ogorčene redovnice?

Prije nekoliko tjedana si rekao da Crkvi nikada nije bilo tako dobro kao danas. Kako jedan papa može reći takvo što, kada svi znamo da milijuni katolika žive u konkubinatu (izvanbračnim odnosima) i u milijunima katoličkih brakova se koriste antibebi pilule, dok je razvod “naš kruh svagdašnji” i milijuni katoličkih majki uz pomoć liječnika ubijaju svoju nerođenu djecu, dok se milijuni katoličkih poduzetnika ne vode uputama katoličkog socijalnog nauka, već ih vodi pohlepa i škrtost; dok tisuće svećenika vrše zlouporabu liturgije; dok stotine milijuna kršćana nisu nikada doista susreli Krista i ne znaju niti temeljne stvari svoje vjere; dok su obrazovanje i vlade u rukama masona, a svjetsko gospodarstvo u rukama korporacija? Je li to vrijeme u kojem Crkvi nikada nije bilo tako dobro kao danas?

Kada si to rekao dragi papa, uhvatila me je panika. Ako kapetan ne vidi ledenu santu, prema kojoj plovimo, vrlo je vjerojatno da će doći do sudara. Vjeruješ li doista to što si rekao, ili je to samo tvoj način izražavanja?

Mnogi veliki propovjednici bilu su šokirani, kada su čuli, da si rekao da se više ne treba govoriti o temama, o kojima je Crkva već govorila i koje pišu u katekizmu. Reci mi dragi papa Franjo, što trebamo mi kršćani činiti, mi koji želimo ostati vjerni Papi, crkvenom učenju i Tradiciji?

Trebamo li prestati propovijedati, iako nam Sveti Pavao kaže, da to uvijek trebamo činiti? Hoćemo li hrabre propovjednike natjerati da prestanu, hoćemo li ih ušutkati, dok podilazimo grješnicima i njima ulagivački govorimo, da oni, ako to žele, mogu čitati katekizam i doznati što Crkva kaže?

Svaki put kada govoriš o “pastirima koji vonjaju na ovce“, mislim na sve one svećenike, koji su se dali zaraziti ovosvjetovnim stvarima, pa su tako izgubili svoj svećenički vonj, i poprimili vonj truljenja. Ne želim pastire, koji vonjaju na ovce, već ovce koje ne vonjaju na đubre, jer ih njihov pastir njeguje i čisti.

Prije nekoliko dana govorio si o pozivu Mateja s riječima: “Mene se dojmila Matejova gesta. On se grčevito držao za novac, kao da želi reći: Ne, ne ja! Ovaj novac pripada meni!”Ne može se drugačije, dragi papa, nego Tvoje riječi o tom Evanđelju (Matej 9,9) usporediti s onim što kaže sam Matej o svom obraćenju: ”Kad je Isus prolazio, vidio je čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici, i rekao mu: Slijedi me! I on je ustao i pošao za njim.“

Ja ne vidim ovdje gdje se to Matej držao novca (a ne vidim to ni na slici Caravaggia). Vidim dvije potpuno različite pripovijesti i pogrešnu egzegezu. Kome da vjerujem, Evanđelju ili papi, ako želim biti vjerna i Evanđelju i papi?

Kad si pričao o ženi koja nakon razvoda braka i pobačaja živi u izvanbračnom odnosu, rekao si “sada ona živi u miru“. Pitam se: kako jedna žena koja se svojevoljno udaljila od Božje milosti, može živjeti u miru?”

Prethodne pape od Svetog Petra do Benedikta XVI. su rekli da je nemoguće pronaći mir bez Boga, ali papa Franjo kaže da jest. Na što se trebam osloniti, na stoljetno crkveno učenje, ili na ovu novost? Moram li od danas, da bi bila vjerna papi, tvrditi, da se mir može pronaći i u životu s grijehom?

Onda si postavio pitanje, a da nisi dao odgovor, kako se treba ponašati svećenik koji ispovijeda, kao da si želio otvoriti Pandorinu kutiju, jer točno znaš da ima stotine svećenika, koji daju loš savjet, da se nastavi živjeti u konkubinatu. Zašto nam naš papa, moj ljubljeni papa nije rekao jednostavnim riječima, što treba činiti u ovakvim slučajevima, umjesto da izaziva sumnju u iskrenim srcima?

Upoznala sam kardinala Bergoglio skoro na obiteljski način i pouzdana sam svjedokinja činjenice da je on jedan inteligentan, simpatičan, spontan, zabavan i oštrouman čovjek. Ali ne sviđa mi se to što mediji objave svaku Tvoju izjavu i svaku šalu, zato što Ti nisi nekakav seoski župnik. Ti više nisi nadbiskup Buenos Airesa. Ti si sada Papa! I svaka riječ koju izrekneš kao papa, za one koji Te čitaju i slušaju ima vrijednost službenog crkvenog nauka.

Već sam napisala previše i uzela Ti previše Tvog dragocjenog vremena, moj dobri papa. Mislim, da sam ti s primjerima koje sam navela, (iako ih ima još puno), objasnila moju bol koju osjećam zbog neizvjesnosti i bespomoćnosti.

Samo mi Ti možeš pomoći. Treba mi jedan vodič, koji će rasvijetliti moje korake, na osnovu onoga što je Crkva uvijek govorila; jedan koji govori hrabro i jasno; koji ne vrijeđa, koji se trudi biti vjeran Isusovom nalogu; koji kaže “Kruh kruhu, vino vinu” i koji grijeh naziva grijehom, a vrlinu vrlinom, čak i u slučaju stavljanja svoje popularnosti na kocku. Treba mi tvoja mudrost, tvoja odlučnost i jasnoća. Molim te za pomoć, jer puno patim.

Znam da Ti je Bog darovao oštar um, i tako sam ja pokušavajući se sama utješiti, zamislila da je sve što činiš i kažeš, samo dio strategije, zbuniti neprijatelja, tako što ćeš pred njim izvisiti bijelu zastavu, ne bi li neprijatelj izišao iz svog zaklona. Ali bilo bi mi draže, da si svoju strategiju podijelio s onima, koji se bore na Tvojoj strani, jer inače tako ne zbunjuješ samo neprijatelja već i nas, koji više ne znamo, gdje se nalazi naša glavna utvrda, a gdje prolazi neprijateljska linija.

Zahvaljujem Ti još jednom za sve ono dobro što si učinio i što si rekao na svečan način, jer to nam je puno pomoglo. Tvoje riječi su nas pokrenule i dale nam poticaj, voljeti još više i uvijek voljeti, bolje voljeti i pokazati cijelom svijetu, dragi lik Isusov.

Šaljem Ti iskreni zagrljaj djeteta, uz prisutnost moje molitve. Molim Te također Tvoj blagoslov za mene moju obitelj i šaljem ti našu sliku, tako da znaš naša lica dok budeš za nas molio.

Tvoja kći, koja Te voli i moli za Tebe svaki dan,

Lucrecia Rego de Planas

Preveo i uredio: Eduardo P.