Nakon izbora za papu, sv. Pia X. su pitali što će biti program njegovog pontifikata. Pokazao je na raspelo i rekao: “To je moj program“. Na sličan način, upitan o trenutnoj situaciji “Postoji li kriza Crkve ili ’kriza Boga’?“, kardinal Robert Sarah odgovara u svojoj knjizi “Bog ili ništa”:
Suprotno onome što možda mislimo, najveća poteškoća nije vjerovanje u ono što Crkva naučava na moralnoj razini; najteža stvar za postmoderan svijet jest vjera u Boga i njegovog jedinog Sina.
Korijen problema u zapadnom društvu- i u Crkvi- svodi se na ovo: stupanj nevjere u Boga i u Njegovu objavu. Nevjera se razlikuje u rasponu od ateizma (teoretskog i praktičnog) do agnosticizma (često plod neznanja, lijenosti ili duhovnog sljepila), sve do ‘biraj što ti se sviđa’ katoličanstva. Kada se bez rezerve ne pridržavamo Krista i njegovog učenja, onda smo prepušteni vlastitim sudbinama.
Kardinal Sarah kaže:
Ako je veza između Boga i kršćana oslabljena, Crkva jednostavno postaje ljudska struktura, jedno društvo među svim ostalima. Time, Crkva postaje trivijalna; ona postaje svjetovna i korumpirana do te mjere da gubi izvornu prirodu. Zaista, bez Boga mi stvaramo Crkvu na svoju sliku, za naše male potrebe, ono što nam se sviđa ili ne sviđa. Moda preuzima primat u Crkvi, a iluzija svetosti postaje kvarljiva, kao neki zastarjeli lijek.
Razmislite o nedavnim hvalospjevima pokojnom David Bowie-u u L’Osservatore Romano, što je samo slijedilo ranije pohvale životu Michaela Jacksona, ili nedavno korištenje bazilike Svetog Petra kao projekcijskog platna za razne profane slike. Još značajnije, Vjera je trivijalizirana u kampanji za dijeljenje svete pričesti razvedenim i ponovno „vjenčanim“ vjernicima. Samo citiranje Gospodinovih riječi: “Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini preljub” (Lk, 16-18) je odbačeno kao surovo, nedostatak ljubavi ili čak govor mržnje.
Primanje pričesti onih koji žive u nevažećem drugom braku je gledano od strane inovatora kao pitanje pravednosti– kao lijek za nepravedno isključivanje iz zajednice vjernika, izlaganje neopravdanom sramu, te blokiranje njihove pohvalne želje da se hrane Gospodinom. Inovatori podrugljivo osuđuju 2000 godina katoličkog nauka kao nešto zastarjelo; kao rigorozno i fundamentalističko čitanje Gospodinovih riječi. Takva nepopustljivost navodno sprječava Crkvu u obavljanju Gospodinove “prave namjere”: da svatko tko želi primiti pričest bude pozvan na sudjelovanje u gozbi Njegova Tijela i Krvi.
Ovako glasi njihova priča: ako nađemo nešto u Evanđelju što bi moglo biti ofenzivno spram naših novih senzibiliteta, onda ćemo to ignorirati i u stvari nanovo napisati crkveno učenje promjenom njene sakramentalne prakse. Kako bi smirili živce, tvrdit ćemo da doktrina ostaje nepromijenjena. To doista ne vjerujemo, naravno, ali to je nužna kamuflaža za revolucionarne doktrinarne inovacije sve dok ih u potpunosti ne uvedemo. Onda možemo jednostavno objaviti da što god netko mislio da je Kristovo učenje značilo u prošlosti, to sada znači nešto sasvim drugo, zahvaljujući daru “proročkih glasova našeg doba.”
Kako smo došli do ovoga?
Kardinal Sarah nam nudi odgovor: “zapadna društva su organizirana i žive kao da Bog ne postoji. Kršćani su se sami, u više navrata, prilagodili kroz tihi otpad od vjere.” Sveta priroda sakramenata je progutana u humanističkom pogledu koji vidi Crkvu kao davatelja osobne udobnosti i utjehe, i kao promotora solidarnosti i društvenog djelovanja.
U ovoj shemi, ne dopustiti onome tko želi primiti svetu pričest da to i učini je nedopustivo. Zar se ne radi o tihom otpadu vjere kada nam neki svećenik kaže dase nedostojno primanje Gospodinova Tijela i Krvi ne smije ometati podsjećanjem vjernika na ono što je Gospodin zaista rekao?
Naša zatrovana zapadna kultura je refleksno neprijateljski raspoložena prema istini koja je u sukobu sa seksualnom revolucijom. Crkva ima poslanje naviještati istinu o braku kako nas je učio naš Gospodin, a ne odbacivati učenja kako bi se prilagodila svijetu.