Blog

 

Njemački kardinal Reinhard Marx dao je intervju američkom katoličkom portalu “America Magazine” – o čemu smo i mi već pisali ovdje. U tom intervjuu, Marx je govorio o svom viđenju Crkve i očekivanjima od sinode u listopadu ove godine. U razgovoru je, između ostalog, izrazio spremnost Crkve za podjelu sakramenata rastavljenima koji su ponovo u braku i spremnost otvaranja Crkve homoseksualcima.

Tako su neki od vodećih liberalnih medija reagirali oduševljeno.

Lijevi dnevnik iz Münchena, blizak Socijaldemokratima i Zelenima, “Süddeutsche Zeitung“, u komentaru na Marxov intervju, stavio je naslov “I homoseksualci tu pripadaju“ (misli se: pripadaju Crkvi).

Ovdje donosimo prikaz Mathiasa von Gersdorffa, njemačkog katoličkog publicista, koji donosi svoje viđenje Marxovog  djelovanja unutar Crkve.

Ali ne samo u ova dva pitanja; odnosu Crkve prema rastavljenima i homoseksualcima, već općenito, Marx se u ovom razgovoru faktički stavio na čelo pokreta “reformskih”, lijevo-liberalnih katolika-laika iz Njemačke i drugih zapadnih zemalja, koji, u duhu nekadašnje anarhističke šezdesetosmaške revolucije, već godinama zahtijevaju da se Katolička crkva “reformira”. Čitaj; da odbaci cijelo svoje crkveno učenje i prilagodi se liberalnom svjetovnom sustavu, ili kako se to često kaže “duhu vremena”. Ali, ako bi bili potpuno iskreni, mogli bismo reći “režimu”, dakle zahtjeva se da Crkva faktički postane režimska crkva. Koja ni u čemu ne smije biti drugačijeg mišljenja od postojećeg laicističkog sustava, tj. režima.

Poruka koju se iščitava iz Marxovog intervjua je: Crkva mora drastično smanjiti svoje strukture, mora se “demokratizirati”, a crkveni nauk se mora prilagoditi današnjoj “životnoj stvarnosti“.

Marx pokazuje kakvo je njegovo viđenje te nove Crkve: “Crkva može pokazati svijetu, da ona nije instrument za samu sebe, već za jedinstvo nacije i svijeta. Crkva ne smije biti narcistička crkva, niti Crkva straha” (o njegovom stavu o Paklu već smo pisali ovdje).

Kao i Schönborn, tako i Marx pokazuje razumijevanje za homoseksualna partnerstva, za nevjenčane koji žive u takozvanom divljem braku, za rastavljene, a također pokazuje spremnost za promjenu sakramenata. Za Marxa ionako nije jasno definirano, što je zapravo crkveni nauk o obitelji i braku pa se, prema tome, taj nauk može mijenjati.

Marx se zalaže za “deklerikalizaciju” ovlasti rimske kurije. On predlaže da laici obnašaju važne dužnosti u Crkvi, čak da mogu biti predsjednici crkvenih vijeća i kongregacija (dakle, vatikanskih ministarstava) i da mogu biti na svim ostalim položajima u Crkvi.

To je dakle ta “reforma struktura” Crkve, kakvu zamišlja Marx i on se zalaže da u toj reformi žene imaju prednost i da se njima dadne što više visokih položaja. Mora se konačno prepoznati, da je vrijeme sazrelo za to, kaže on, da se u Crkvi provede “emancipacija” žena. Inače ovaj izraz “emancipacija”, je tipični ideološki izraz iz vokabulara ljevičara i marksista iz vremena klasne borbe. Tako bi kardinalov slavni prezimenjak Karl Marx bio oduševljen kada bi mogao čuti, što danas misli i govori visoki predstavnik institucije, koju je ovaj filozof prije oko 150 godina, proglasio za jednog od glavni klasnih neprijatelja.

Iz ovih Marxovih ideja, jasno je kakvu novu Crkvu zamišljaju “reformski katolici”, i kakva bi trebala biti nova Franjina crkva. Dakle, oni tu Crkvu ne vide više kao “čuvara istine”, što je bilo dosadašnje razumijevanje Crkve kroz stoljeća, već kao mjesto susreta, gdje se trebaju susretati svi ljudi, bez obzira kojega su i kakvog svjetonazora i bez obzira odakle dolaze.

Da bi to moglo funkcionirati, Crkva se mora prilagoditi “duhu vremena” i što je više moguće imati otvorene granice. Granice između katolika i nekatolika trebaju se izbrisati, koliko god je to moguće, ali ipak ne sasvim, da to ne bi ugrozilo udobno financiranje Crkve od strane države, u Njemačkoj i drugim zapadnim zemljama. Da bi se to moglo postići, nužno je, s druge strane, slabljenje pozicija svećenika i biskupa.

U jednoj takvoj Crkvi istina, odnosno vjernost Evanđelju ne bi bili više u središtu. To, Marx, naravno nije izričito rekao, ali to bi bila neizbježna posljedica.

Da bi se istina mogla spremno obraniti od stalnih napada, ona mora biti sagrađena na temeljima svetih sakramenata.

Ako se ovaj proces “reforme” Crkve nastavi, nastat će jedno bezlično tkivo biskupija i župa, bez jasno ocrtanih i odijeljenih područja nadležnosti. Sve odluke donosili bi pseudo-demokratski gremiji i karizmatični likovi, koji imaju opušteni životni stil, koji više nije vezan za čvrsto definirane vjerske istine. (A posljedice takvog puta možemo vidjeti ovdje.)

Onda Crkva ne bi izgledala puno drugačije od utopijsko poststrukturalnog društva šezdesetosmaških revolucionara.

Preveo i uredio Eduardo P.