Dok smo sjedili ispred tih metalnih vrata kirurgije, kum Ivić mi reče:

– Vjeruj kume! Samo vjeruj!

– Ma, vjerujem ja kume, ali bojim se da me moj Bog ostavio. Bože moj, zašto si me ostavio? – podižem pogled prema nebu dok mi se suze slijevaju niz obraze svjestan da je sve izgubljeno.

– Što to govoriš? Kako možeš reći da te Bog ostavio? Nije te Bog ostavio i neće te ostaviti do kraja svijeta!!! – viče Vjeko na mene.

Potpuni očaj vlada u meni. Sve je izgubljeno i ja postajem svjestan da moj sin, ako i bude operacije, nema snage za preživjeti je. Svjestan sam da se ti divni doktori trude oko mog djeteta i da se bore za njega, ali u meni je svijest da je sve to skupa izvan njihove kontrole. Oko mene je samo spaljena zemlja bez ijedne trunke nečega lijepoga. Osjećaj potpune odbačenosti od Boga. Kao da se moj Bog potpuno udaljio od mene. Nikada se tako odvojen od Boga nisam osjećao. I u tome trenutku kada je sve spaljeno, a ja više nemam nikakvog uporišta za što bih se uhvatio, događa se nešto nadnaravno. Odjednom, počinjem se obraćati svome Bogu, Bogu Izraelovu.

– Obećao si! Držim Te za riječ! Obećao si da me neće snaći nesreća i da se nevolja neće prikučiti šatoru mojemu. Držim Te za riječ! Tako piše u Psalmu 91. Možeš mi reći što hoćeš, ali ja sam shvatio da si to meni rekao i zato Te ne puštam nego Te držim za riječ. Piše “Ti što prebivaš pod zaštitom Svevišnjega reci Jahvi: “Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!””. E, zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam. Jahve, Bože Izraelov, jedini Bože! Držim te za riječ i ne puštam te Bože moj, Bože Izraelov. Prihvaćam Tebe kao svoga Boga i Tvoj narod kao svoj narod. Izaija 53 kaže da je On sve naše bolesti uzeo na sebe! Čvrsto vjerujem da mi je sina Isus Krist ozdravio prije dvije tisuće godina. Čvrsto vjerujem da je sve njegove bolesti Isus Krist uzeo na sebe na križu. Držim te za riječ da je dijete zdravo i ne puštam te Jahve, Bože Izraelov… – na glas sam se u čekaonici kroz suze vapajima molio Bogu Izraelovu.

Nikada prije nisam tako molio. To je molitva od srca koja nije dolazila mojom voljom nego je izašla iz mene pritisnuta nevoljom. Nije to molitva koju bih ja mogao ponoviti nego je to bio milosni dar da tako molim. Tako moli samo onaj kojega je pritisnula velika nevolja i koji je svjestan da je Bog jedina nada i da samo On može dati spas.

– Smirite se, nemojte paničariti… – prilazi mi neka žena i pokušava me utješiti dok joj ja rukom pokazujem da me pusti na miru jer se molim svome Bogu.

U tome trenutku se otvaraju vrata kirurgije i na vratima se pojavljuje Marko.

…………………………………………………………………………………………………………………………

Svjedočanstvo Elvisa Duspare pročitajte na: http://nacija.hr/2015/11/14/blagoslovljen-bog-izraelov/