Gdje je Bog u trenucima kad se ruši cijeli naš svijet?

Kad gubimo tlo pod nogama?

Kad stvari izmaknu kontroli?

Kad se sve ono planirano i željeno ne ostvaruje?

Osjećaš li se ponekad kao da si sam u svemiru, kao da si usamljen i među svim tim ljudima koji te okružuju? 

Nema nikog da ti obriše suze, da te sasluša i shvati. Da ti pomogne nositi križ.

Jasno, svakome je dovoljan i njegov pa računaš zašto bi ikoga zanimao tvoj. Pa se zatvoriš u sebe i sakriješ u svoju depresivnu čahuru. I šutiš. I čini se tada da nema ni Njega. Da te ostavio na cjedilu. Da se snalaziš kako znaš i umiješ u ovom vrtlogu života.

A ti ne znaš kako. Ne možeš sam. Tvoje želje su daleko od stvarnosti, tvoji snovi i dalje neostvareni. Gdje da usmjeriš svoje čežnje i ima li smisla nadati se ako ćeš se opet iznova razočarati?

Život ti izmiče kroz prste, ne stigneš se zaustaviti i reći mu da uspori, da te sačuva, da ti da vremena. Samo malo. Samo dok shvatiš što ti je činiti. Samo dok se pronađeš u svoj toj gomili. Ali vrijeme ide i tvoja je vjera sve manja.

A zašto? Zato što nije onako kako želiš. Nije po tvom. Zato se ne snalaziš. A da bolje pogledaš, znao bi.

Po Njegovom je. Sve.

I da samo predaš sve u Njegove ruke znao bi da si siguran i da je sve onako kako treba biti.

Čak i kad se čini da nije, je!

Sjeti se ‘budi volja Tvoja’, ne moja.

I kad se drugi put zapitaš gdje je Bog u trenucima kad se ruši cijeli tvoj svijet, zapamti – tu je.

Gradi novi. 

Autor: M.M.