Slušaj šta ću ti reć.

Premalo smo im mi zahvalni.

Samo jedne su te ruke hranile kada ni što je hrana, pojma imao nisi. Jedne su te ruke dizale, one od kojih ti prečesto ruke svoje dižeš. Jedne su ti oči na tvoje nalik, svijet pokazivale od početka. U svoj ljepoti njegovoj. Jedne oči urezane duboko negdje kao kamen koji godinama brusi silna voda koja bezustavno teče.

Jedne su ti usne cjelivale rane. I one vanjske od udaraca i one unutarnje od tuge. Od riječi nepotrebnih i snova prespavanih. Naučile te riječi prve i uspavljivale sve svijetove tvoje. Jedne su uši slušale tvoje padove. Disanje u noći i želje dugo skrivane po srcem.

Nečije su riječi donosile nove dane tvojim mislima. Šaptale ti učeći da život nisu novci i bogatstvo ali da bogatstva ipak ima. Ono je u stolu za koji sjedne obitelj pa se prospe osmjeh kao biserje. Ono je u prijatelju kad ga nazoveš samo da ga pitaš kako je. I u bratu tvome kojeg ne čuješ godinama.

Svijetu ovom samo dobrota ostaje, a ako toga nemaš, nemaš ničega. I vlasti su ništa pored ljubavi. Pored zagrljaja koji je jednake mjere za svakoga. Jedne su te ruke tome učile. I oči. Onim pogledom koji te najčešće bez riječi nauči životu. Jedne. Očeve. Nježnije od proljetnog lahora kroz prozor što ulazi uvečer ali čvršće od stijene sto samotno stoji ponosna. I majčine. Jasne poput zore i bistre poput silne vode stajaćice.

Nema takvih riječi i neće ih biti više. Nema ti toga nigdi doli u njih. I nigdi nema više onoga “za tvoje dobro”.

Zato ih sačuvaj. I poštuj svoje roditelje.

Naborane ruke koje su boru po boru složile sve tvoje godine u sebe, natopivši ih suzama tvojih očiju.

Ljubi ih. Jednom ćeš i ti na njihovo mjesto.