Blog

 

Kakvi su Hrvati?

Ah, reći će tkogod, kakvi i nehrvati: svakakvi i nikakvi!

S time se, kada je riječ o etničkim Hrvatima, mogu složiti.

To međutim ne vrijedi za političke Hrvate – hrvatske državljane. Urbani („uglađeni“) eurohrvati te ljude obično nazivaju hrvatskim građanima. Time vrijeđaju ruralne („neotesane“) Hrvate. Ovi naime misle, građani su stanovnici gradova, a gdje smo tu, u državi, mi seljani? No, krivo misle. „Građanin“ je u tom izričaju kratica. On, kao i njemački Bürger u značenju Staatsbürger, podrazumijeva antičku gradodržavu (helenski πόλις), koja obuhvaća utvrđeni grad i njegovu seosku okolicu. Ali, iako znači isto što i grčki πολίτης i njemački Bürger, „hrvatski građanin“ nije u tom izričaju posve nedužan. Umjesto da priziva svoje političko utemeljenje, on otmjeno prikriva eurohrvatsku averziju prema hrvatskoj državi.

Ta averzija očituje se svaki dan na svakom koraku. Kada je hrvatska Predsjednica javno izrekla politološku banalnost da su etnički nehrvati koji žive u Hrvatskoj, dakle i ovdašnji Srbi koji imaju hrvatsko državljanstvo, politički Hrvati, tu su izjavu bukači iz srpske narodne manjine proglasili – uvrjedom! Oglasio se i inače tihi ministar uprave Arsen Bauk. On je na Internetu Predsjednicu upitao: Dobro, a što su onda u političkom pogledu – Hrvati koji žive u Srbiji? Vjerojatno je mislio, a možda i danas misli, da je tim pitanjem Predsjednicu otjerao u kut na dijalektičko klečanje. No to je pitanje samo otkrilo golemu rupu u njegovoj politološkoj izobrazbi dostojnu ministra uprave u Regionu. U Hrvatskoj ta rupa vapi za pitanjem: Mislite li vi, gospodine ministre, da ni etnički nehrvati u Vladi Republike Hrvatske, ili samo Srbi u toj Vladi, nisu politički Hrvati? Ako nisu politički Hrvati, što su oni ν τ Πολιτεί τν Χρωβάτων? U kojoj republici, uzgred budi rečeno, 90 posto pučanstva tvore – etnički Hrvati?

No, ne ćemo pitati. Averzija prema hrvatskoj državi odavno je na djelu. Druga je stvar što nam ona oči bode tek od 3. siječnja 2000., kada ju je demokratski prevrat pretvorio u bjelodanu diverziju. Da bi se nakon Tuđmanove smrti moglo takvo što dogoditi, odavno su navješćivale znakovite pojedinosti. Sjetimo se samo dreke o „opasnim namjerama“, predaje oružja hrvatske Teritorijalne obrane Jugoslavenskoj narodnoj armiji i bojkota saborske Deklaracije o neovisnosti. Posve u skladu s tim postupcima uslijedilo je ordinarno zlosilje nakon trećosiječanjske izborne pobjede Račanove i Budišine koalicije: smjene suverenista s dužnosničkih mjesta u javnim ustanovama i pustošenje simboličke sfere hrvatske države, zapuštanje Oltara domovine na Medvedgradu, ispuštanje pridjeva „državni“ iz naziva Hrvatskoga državnog sabora, dokinuće saborskoga Županijskog doma, prevratni rusvaj u nadnevcima i nazivima državnih blagdana, besramna kampanja kaljanja najsvjetlijega razdoblja u novijoj hrvatskoj povijesti, koje su izborni pobjednici svaki dan iznova ritualno spominjali kao „deset mračnih godina“. Taj proces, općeznan pod suludim nazivom „detuđmanizacija“, neometano teče do danas.

Ne vjerujete? A niste zamijetili da nam je vrli kukurikavački ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić htio ukloniti državni grb s automobilskih registarskih pločica, kao što ga je, kažu, god. 2012. neopazice uklonio s novog obrasca prometne dozvole? Nije vam zapelo za oko ni prijetličenje Zorana Milanovića, viteza povijesnih znanosti od Vukovine i Špičkovine, prema mrskom Pantovčaku? Koliko god ga Predsjednica pozivala, on, veli, nikako ne će na to brdo. Zašto? Jer odgovara samo svojoj Partiji! Meni to zvuči nekako kao parafraza slavne izjave s Bombaškoga procesa i sjajno se navezuje na onaj krasni, snošljivi poklič: Ili mi, ili oni!

Eto, sve nam to čine u našoj državi! A po svijetu nas kleveću. Nekoć su pripovijedali da Hrvati djecu jedu, zatim da hrvatski Poglavnik u svomu uredu na stolu drži košaricu punu svježih ljudskih očiju, a Ivo Josipović otkrio je da Hrvati u njedrima gaje – guje ustaške. Zar je onda čudno što nas i UEFA kažnjava ako su neki od nas, svemu tomu usprkos, na nogometnom stadionu: Za dom spremni!

Kakvi su, dakle, politički Hrvati?

Ah, što reći?

Čudni ljudi. Neizlječivi nacionalisti, šovinisti, katolici, homofobi, ksenofobi… Na izborima najradije biraju bezbožnike i etničke nehrvate. Kada zapadnu u nevolju iz koje ne vide izlaza, redovito dižu ruku na sebe umjesto na onoga tko ih je u nevolju uvalio. Tako je od svršetka Domovinskoga rata do danas više od 2000 hrvatskih branitelja počinilo samoubojstvo, a nitko od njih nije dignuo ruku na svoga tlačitelja.

Jednom riječju: Gadovi.

Ali, što jest, jest: Lijepa Njihova doista im je – lijepa.