Povijest, poglavito zapadnoeuropskih kraljevstva i carstava, poznavala je na svojim dvorima postojanje i tzv. dvorske lude.

Dvorska luda je obično bio netko, kao neki otkačeni glumac i slično, kojemu je bilo dopušteno na dvoru reći što god želi. Čak kritizirati Cara ili Kralja, ismijavati dvorsku svitu, rugati se s dvorjanima i političarima, nešto slično kao što je bila naša Ikača, ali s daleko većim ovlastima u brbljanju. (Ikaču je samo jedna krivo izgovorena riječ mogla koštati glave.) Dvorska luda što je gluplje govorila, to se svita jače smijala i zabavljala.

Carevima ili kraljevima na kraj pameti nije padalo da zato dvorsku ludu skrate za glavu. Počesto puta neki car ili kralj je iz usta dvorske lude čuo istinu, koju mu nisu smjeli reći dvorjani, jer izgovorena iz njihovih usta moglo bi ih koštati glave.

Hrvatska, sva sreća ili nesreća, nema ni cara ni kralja, pa nema ni dvorske lude, ali zato ima Predsjednicu i Premijera. Predsjednica je vrlo mudra, pa kontrolira svaku svoju izgovorenu riječ, ima držanje aristokrata iako je nikla iz običnog naroda, pa da i hoće ne bi mogla glumiti ulogu dvorske lude.

A Premijer, ne sluša narodnu mudrost koja glasi – “Prije stavljanja jezika u pogon, uključiti mozak!” Tako da se počesto u narodnim masama osjeća da više glumi na funkciji “dvorsku ludu” nego ozbiljni i vrlo odgovorni položaj Premijera.

Brojni su izričaji koji su javno izišli iz njegovih usta, a koji bi bez iti najmanje dvojbe mogli naći mjesto u Antologiji svjetske gluposti. Ovaj narod, i oni koji su glasali za njega i oni koji nisu, nikada nisu imali prilike vidjeti da na njegovim javnim nastupima koristi neke bilješke, neki papir, šalabahter i sl. iz kojeg bi bilo vidljivo da je najprije “ispekao pa rekao” kako kaže narod.

U Jasenovcu, mjestu dubokog pijeteta, on govori da za vrijeme Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj je postojala samo jedna vojska koja je bila hrvatska ili vojska Hrvatske (izrazio se u genitivu) a to su bili – partizani.

Da je drug Zoran bio stariji i da je za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća rekao da su partizani hrvatska vojska, momentalno bi završio pred “Prijeki sud” i u roku od pola sata bio bi skraćen za glavu.

Govoriti o nekoj hrvatskoj vojsci to je tada bilo nezamislivo. Ta se vojska zvala – Jugoslavenska narodna armija sve do propasti Titove Jugoslavije devedestih godina prošlog stoljeća, svaki pokušaj ubacivanja u njen naziv pridjeva “hrvatski” bio bi nezamisliv i odmah bi izazvao i političke i drastične kaznene posljedice, za svakoga onoga koji bi se usudio tu sintagmu upotrijebiti ne samo javno, već i u običnom razgovoru s partizanima.

Partizani su se borili za obnovu ili ponovnu uspostavu Jugoslavije. Istina mora im se priznati da su se iskreno borili za teritorijalno što veću Jugoslaviju, ali činjenice pokazuju da su se borili i za što manju Hrvatsku u toj Jugoslaviji. Niti jednoj republici u komunističkoj Jugoslaviji nije oduzet teritorij već samo Hrvatskoj. Svim susjednim republikama je dodijeljen teritorij koji je uvijek povijesno bio hrvatski, tako je data Boka Kotorska Crnoj gori, istočni Srijem Srbiji, neki krajevi kod Bihaća i Neuma Bosni i Hercegovini i sl. da detalje ne nabrajam. Nekoliko čisto hrvatskih sela Sloveniji i sl. Dakle svaka je republika, koja je bila susjed Hrvatske dobila teritorije na uštrb Hrvatske. Hrvatska vojska to nikada ne bi dopustila, pa ni pod cijenu rata. Partizani kao hrvatska vojska nikada nisu postojali ni u stvarnosti ni kao pravni pojmovi.

Istina da je mnogo Hrvata bilo u partizanskim jedinicama kao Jugoslaveni ili antifašisti, jednako kao što je bilo i pripadnika drugih naroda na prostoru Jugoslavije. Ali da su se formacije zvale kao Hrvatska vojska to je bilo nezamislivo i suprotno temeljnim ciljevima partizanske borbe.

Konačno, opravdano ili ne partizanska vojska se uglavnom borila protiv postojanja hrvatske države. Borila se pod crvenom petokrakom cijelo vrijeme Drugoga svjetskog rata, ali i cijelo vrijeme Domovinskog obrambenog rata. Kako se borila protiv NDH kao “fašističke” države još se pod istim insignijama s većim žarom borila i protiv demokratske samostalne Hrvatske izabrane slobodnom voljom naroda za vrijeme Tuđmana. Jugoslavija i Hrvatska jedna drugu isključuje, jer tamo gdje ima Jugoslavije tamo nema Hrvatske i obrnuto gdje ima samostalne Hrvatske tamo nema nikakve Jugoslavije. Ili tamo gdje postoji jugoslavenska vojska tamo ne može postojati hrvatska vojska ili obrnuto. Najvći zločin u ta oba rata je bio uspostava hrvatske države. To je bio temeljni “zločin” a sve drugo je bilo sporadično ili samo prateće. I zapamtite, smatrali su, da niti jedna uspostavljena samostalna hrvatska država ne može biti drugačija već zločinačka tvorevina, pa makar da je stvaraju najveći sveci i da je umjesto vojnika brane nebeski anđeli.

Zato govoriti o partizanima kao o hrvatskoj vojsci je toliko suludo da to ne bi izgovorila niti jedna dvorska luda s naslova ovog teksta. A da uz to ne spominjemo i nespornu činjenicu da su Hrvati od partizana doživjeli najveće stradanje i tragediju u cijelokupnoj svojoj hrvatskoj povijesti. Toliko veliko stradanje da se slobodno može reći da sva druga stradanja zajedno u povijesti nisu toga omjera.

Vremenski sudac pravde pravedno sudi, pa će i u slučaju Hrvatske malo pomalo izići na površinu cjelokupna istuna o ponašanju svih sukobljenih strana u Jugoslaviji za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bez obzira da li to posmatrali kao ozbiljni povijesni znanstvenici ili kao dvorske lude. A tim i više što corpus delicti (bezbrojne kosti) kao jedino mjerodavne činjenice na svu sreću i na njihovu nesreću još nisu istrunile.