Blog

Besramno je kad neki etno-trgovci i političari trguju žrtvama i njihovom patnjom da bi ideološki lihvarili naše savjesti i mjerili naš pijetet, da bi vječno ucjenjivali jedno društvo i narod gurajući ga u dužničko ropstvo naspram vlastite povijesti.

 

 

Svake godine uoči mjeseca svibnja i u samom svibnju politički zlodusi prošlosti u Hrvatskoj polude. Nastane manija ideološkog proganjanja i „isljeđivanja“ – mentalitet i svijest udbaških inspektora – to je sav domet političkog instinkta i pameti tito-nostalgične lijeve elite. Inspektori ljudskih duša istražuju „ustaške natruhe“, tko je rekao ili pomislio nešto sumnjivo, tko je ustaša, a tko je simpatizer, tko je fašist i nacist, a tko uzorni građanin antifašist. Najveća tragedija hrvatskog društva je da mu moralno arbitrira jedan etno-trgovac.

Neukusno je trgovati patnjom, i mrtve iz davnih vremena koristiti da bi se danas ucjenjivalo žive. Jedan etno-trgovac govori o fašizaciji hrvatskog društva. Ta otrovna i podmukla ideološka floskula u obliku zapečaćene trajne optužnice dolazi iz srca punog prikrivene mržnje. Etno-trgovcu to je glavna valuta koju on polaže u banku svojih laži, zapravo, to mu je bjanko mjenica koju on svake godine ispunja da bi naplatio pokušaj besramne ucjene društva u kojemu se uhljebio zajedno s cijelom falangom svojih feralovskih uhljeba čiji se kumordinar ne jednom hvalio da izdati Hrvatsku nije zlo nego dužnost.

Uz etno-trgovca tu je i bivši predsjednik koji mu je nekad javno rekao da živi od svog etno-biznisa i da besramno unovčuje svoje političke manipulacije u okviru jednog manjinskog korpusa. I nikom ništa. Danas su opet na istoj liniji. Rame uz rame s njima je i čovjek koji bi umjesto ideologiziranja i mudrijanja, trebao dan-noć u Banskim dvorima raditi na izbavljenju Hrvatske iz ekonomskog i socijalnog bezdana. Ah, kad bi samo znao što treba činiti! Situacija je u ekonomskom smislu izvanredna, zahtijeva stalnu usredotočenost i rad, pokretanje svih raspoloživih snaga. Ali ne, komunisti, stari i novi, naučili su mudrijati, sastančiti i obilaziti bazu kako bi joj podizali moral i poticali je na „političko vaspitanje“. A u tom kontekstu ide i „čas istorije“, kad se ponavljaju lekcije o Titu i njegovom komunističkom antifašizmu. U najvulgarnijem smislu, to je razina dominantne vladajuće političke svijesti u Hrvatskoj. Neokomunistički mentalitet je nesposoban ustrojiti normalno demokratsko društvo i još manje je sposoban podignuti njegovu ekonomiju na zdrave temelje.

Hrvatska vapije za dekomunizacijom. Ali kako je provesti ako je njezina konzervativna elita posve politički i društveno marginalizirana? Na desnici na žalost, postoji i dalje jedan vrlo jak anti-intelektualni refleks. Uskoća tema i pogleda, ideološka klaustrofobičnost, nedostatak smisla za ironiju i za dublji, produhovljeniji pogled na stvari, dominantni su defekti na toj strani. I ljevici i desnici u Hrvatskoj zajednička je poluobrazovanost, nepismeni i površni, afektivni pogled na stvari i neuočavanje temeljnih problema suvremenog društva. U eri robotike i kibernetike, u dobu kad središnje teme postaju odnosi virtualnog i stvarnog, putovanje na Mars, ili u neposrednom životno-egzistencijalnom smislu ekologija tijela, zemlje, duha i uma, kad se problem hrane, pitke vode i socijalno-moralnih, bioetičkih i sličnih tema nameće kao središnja agenda čovječanstva, buncanja o ustašama i partizanima, znak je umne, duhovne i političke ograničenosti koja nas tjera na luđačko poniranje u tamu prošlosti.

Pijetet prema žrtvama i povijesna istina o tragedijama koje su se dogodile prije sedam desetljeća, za civiliziranog čovjeka je nešto samorazumljivo. No ono što zastrašuje u Hrvatskoj je taj ograničeni umni i mentalni kapacitet pojedinih političara-isljednika koji bi istraživali, mjerili i propitivali naš pijetet! Za normalan svijet neprihvatljivo je žrtve bilo kojeg zločina zlorabiti u dnevno-političkom kontekstu. U Hrvatskoj je normalno da se mrtvima ideološki trguje, i da se na njima zarađuju političke tantijeme. Ti političko-ideološki lihvari neke stare zločine i tragedije koriste kao svoju glavnicu koja se nikad ne smanjuje, a povijesne rate i kamate uvijek rastu da bi jedno društvo i cijelu naciju držali u dužničkom ropstvu vlastite povijesti, kao taoce sjećanja i interepretacije jednog zločina kojeg bi, po njima, etno-lihvarima, trebali otplaćivati dovijeka, bez obzira što to nije naš dug.