Nepregledno mnoštvo ljudi, oboružano predodžbom boljega života, kulja iz Afrike i Azije u Europu. Njihova Europa nije zemljopisna Europa, nije ni Europska unija, njihova je Europa uglavnom – stara Zapadna Europa!

Ljudi koji bježe pred zavičajnim strahotama ne boje se brodoloma, ne boje se smrti u Sredozemnom moru. Zasigurno ih ne će zaustaviti ni visoka žičana ograda što je odnedavno podiže vlada Viktora Orbána na madžarsko-srpskoj granici. Tko je i zašto pokrenuo to iskorjenjivanje milijuna ljudi iz njihova zavičaja? Tu ugrozu blagostanja europskih nacionalnih država? – To svi znaju – veli jedan mudrijaš u gostionici De Vito na Črnomercu – a samo budale o tomu govore. Pokrenuo je tko je mogao! – I tko je – dodaje drugi – time htio spriječiti prekomjerno jačanje svojih vazala. – Dobro, a kada će i kako svršiti ta miroljubiva invazija? To nitko ne zna, a malo se tko i pita.

Velike nevolje oko Europe nisu, protivno očekivanju hrvatskih ljevičara, potresle čovječnost čovječanstva. A nisu odviše uzburkale ni savjest Europljana. Bruselj je predvidio prilično skroman ukupni broj afro-azijskih bjegunaca i odredio koliko će nesretnika udomiti koja članica Europske unije. I to je, koliko znamo, sve. Ipak, nisu svi Europljani tako ćudoredno otupjeli. Dok sa svih strana odjekuju prijetnje i ucjene, dobar dio Europljana iščekuje odnekud razuman glas. I ne gube nadu, iako oko njih padaju – uglavnom – nevine glave. Oni zbog toga sanjaju grozomorne snove. U tim snovima bojnu buku nadjačava Gogol’ev odmetnik Andrej Bul’ba dovikujući ocu: – Tarase, Tarase, ja sam te rodio, imam te pravo i ubiti!

Luda kuća! A što u toj ludoj kući čini „europska Hrvatska“? Ona hrli ususret izborima za zastupnike u Hrvatskomu [državnom] saboru iako ne zna kada će ih vlast raspisati. Ipak, izbori su blizu. Ne stoga što to veli Zoran Milanović, nego stoga što tako nalažu Ustav i kalendar. A sve se političke stranke već mjesecima međusobno natječu u očijukanju sa suverenizmom Franje Tuđmana. Milanović u tomu prednjači. Odnedavno je zapustio Tita i partizane, te uzeo veličati Franju Tuđmana. Vojnim mimohodom u Zagrebu proslavio je 20. obljetnicu Oluje. I nije spomen Oluje, kao obično, kaljao osudom „hrvatskih ratnih zločina“. Nakon kompromitacije Arbitražnog suda u Haagu odustao je od rješavanja slovensko-hrvatskoga graničnog prijepora na tom sudu. To i štošta drugo izludilo je neke njegove sljedbenike.

Jelena Lovrić jedan dan čupa kosu od očaja, a drugi se dan tješi mišlju da to što gleda i sluša nije izdaja „lijevih ideala“, nego predizborna taktika Alexa Brauna. Ako je doista posrijedi ono, a ne ovo, tko će Milanoviću povjerovati? Ako je pak posrijedi ovo, a ne ono, ne će biti prvi put da se „socijaldemokrati Hrvatske“ sprdaju s pameću hrvatskoga naroda. Ta sprdnja, naravno, zavrjeđuje političku osudu. Ali ne može joj se poreći stanovita spoznajna vrijednost. Ona naime bolje nego išta drugo dokazuje da protunarodna vlast i te kako dobro zna što su narodne vrjednote.

Hrvatsko očijukanje s Tuđmanovim suverenizmom izluđuje i susjedne zemlje. „Prijateljska Slovenija“ cvili, a „prijateljska Srbija“ kmeči. Slovenija ne odustaje od arbitražnog grabeža hrvatskoga mora, Srbija ne odustaje od zamisli da će oživotvorenjem „Regiona“ u miru vratiti ono što je izgubila u ratu.

Kako više ni u zemlji ni u inozemstvu ne može naći pravnika koji bi pristao da ga Slovenija, umjesto Jerneja Sekolca, imenuje svojim sudcem u arbitražnom vijeću Gilberta Guillaumea, taj je posao vlada Mire Cerara prepustila samom – Guillaumeu! Time je, veli Cerar, Slovenija pokazala da ona vjeruje Guillaumu, jer će časni sudac Guillaume – s Hrvatskom ili bez Hrvatske – Sloveniji pravedno dosuditi najmanje dvije trećine Savudrijske vale i suvereni pristup međunarodnim vodama kroz hrvatsko teritorijalno more. To je svjetovna argumentacija. No ona je ovih dana začudo u Sloveniji dobila duhovno pomazanje jednoga umirovljenog katoličkog biskupa.   

Hrvatsko očijukanje s Tuđmanovim suverenizmom još više izluđuje Srbiju. Ono našu bivšu „braću i gospodare“ s jedne strane bolno podsjeća na vojni poraz, a s druge strane snažno potresa njihove regionalne nade. Nakon pravosudnog svjetlanja Oluje Hrvatska može bez ikakva obzira „otići iz Regiona“. Njezinim „odlaskom“ „Region“ bi se sparušio na nužne veze suverenih država. Svijest o tomu rađa ono bolesno kmečanje iz Beograda i njegove odjeke u srpskoj petoj koloni u Hrvatskoj – od spaljivanja hrvatskih državnih zastava i izrugivanja hrvatske državne himne do poruka koje Hrvatsku optužuju za rodomor nad Srbima, a istodobno joj nude srpsko prijateljstvo. Suverena bi država lako izašla iz te lude kuće.