Beč se nakon duge opsade 1683. godine uspješno obranio od Turaka, međutim Berlin je prošli vikend pao ničice pred Turcima. Na Beč su jurišale elitne turske postrojbe janjičara, Berlin je pokleknuo pred svojim obećanjima i kolonama promrzlih.

Nakon što je turski predsjednik Erdogan „uštrcao“ u Eropsku Uniju milijun dobro pripremljenih migranata iz turskih pričuva, s obučenim vođom u svakom modulu (skupini) – a u pričuvi drži još najmanje dva milijuna migranata – načas je izgubio strpljenje i počeo otvoreno ucjenjivati EU. Prije desetak dana u Briselu nisu ga dovoljno ozbiljno shvatili, čak su čelnici EU umislili da su mu očitali lekciju, ali Europska komisija i umišljeni europski birokrati ostali su i dalje nemoćni pred goropadnim gospodarom Turske. Dobro ih je turski predsjednik vagao i izvagao; vratio se kući i samo pojačao tempo izlaska migranata iz Turske. A onda je slijedilo „poniženje u Canossi“.

Ankela Merkel nije bila bosonoga i nije padao snijeg kao te daleke 1077. godine, ali je svoj „Gang nach Canossa“ skrušena i strpljiva kancelarka učinila došavši sultanu na prag, kad je prošlog vikenda doputovala u Istambul. Odlaskom u Tursku njemačka je kancelarka (i EU, naravno) pokazala svoju bespomoćnost i bijedno stanje europske politike. Europa je dojmljivo ponižena, a bijelu zastavu prignuća i bezuvjetne predaje ponijela je baš njemačka kancelarka Angela Merkel. Glavni krivac, ona je sve i zakuhala svojom nepromišljenošću i željom da je svijet pamti kao najveću humanitarku. Kćerka pastora zamijenila je svoju vjeru s lakoumnom nadom o Raju na zemlji, tlapnjom kako bi se sreća mogla trajno nastaniti u svijetu u kojem živimo.

Zapravo Europu nije ponizila Turska već ambicija i nepromišljenost Angele Merkel, a više od svega europsko licemjerje i lažno milosrđe.

Nakon što je velikodušno (i neiskreno) obećala njemačko gostoprimstvo svim migrinatima, ali ne i zračni most iz Turske za Njemačku, ili barem siguran put preko drugih država – nego je teritorij drugih europskih zemalja koristila kao vlastito, njemačko dvorište – željezna kancelarka Angela Merkel pripuštena je Turskoj porti da bi skrušena i ponižena izmolila „sultana“ Erdogana za milost. Međutim što je s drugim europskim zemljama koje nisu pozivali migrante, ali su platili i još plaćaju cijenu Merkaličinih velikodušnih poziva, može li se ona u njihovo ime klanjati?

Tek kad je pokazala skrušenost i poniznost, turski je protokol posjeo njemačku kancelarku na zlatnu stolicu, na drugu isto takvu sjeo je predsjednik Turske u znakovitoj zelenoj kravati i očinskim licem odglumio razumijevanje za europske poteškoće. „Turska će pomoći“, diskretno je poručio „sultan“ Erdogan, ali za uzvrat traži maksimalno: ono što mu Angela Merkel nema pravo obećati – skinuti vizni režim za turske državljane i znantno ubrzati proces učlanjenja Turske u EU.

Uzalud je pod Bečom izginula kršćanska mladost Europe, a poljska konjica i saksonski pješaci izvojevali sjajnu pobjedu, kad nakon tri i pol stoljeća prva europska, i ne samo gospodarska sila, traži milost od lošijeg od sebe. Europa je izdana, judeokršćanstvo je izdano, ideja EU je prokazana. Angela Merkel je pomislila da može obezvrijeđujući suverenitet drugih članica EU, nešto kao samoodlučujući vođa, biti suverena gospodarica Europe. Ili su to ipak stari njemačko-turski sporazumi iz 1. I 2. Svjetskog rata, njemačko pamćenje koje računa na tuđi zaborav?

I državnik Erdogan neće stati, samo ga vojni državni udar u vlastitoj zemlji može zaustaviti; generali koji će pokušati vratiti turskoj izgubljenu sekularnost i svoj status čuvara republike, temelj moderne Turske i načela Kemala Ataturka ugrađena u turski Ustav. Trenutno Erdogan kontrolira dva milijuna migranata u Turskoj i pušta ih prema Grčkoj i dalje prema Makedoniji, Srbiji i Hrvatskoj. Dozira i destabilizira EU daleko više nego vojni pohod na Beč 1683. godine, uostalom taj je pohod završio turskim porazom. Računa na činjenicu da je iz EU službeno izbačen križ i kršćanstvo, a nadomješteno humanošću i filozofskim tvorevinama, što je samo licemjerno izrugivanje kršćanskom milosrđu. Kad dođe vrijeme, na upražnjeno mjesto križa svježa će migrantska krv postaviti polumjesec, pa vijorio se on na crnoj zastavi ISIL-a.