piše: Miljenko Stojić

Odjeknulo je gromoglasno, a onda se nastojalo sve stišati. Kardinal Bozanić pozvao je na trodnevnu molitvu za Domovinu. Trenutnoj neokomunističkoj vlasti takav potez se nije nimalo svidio. Pa sve ide dobro, što hoće taj čovjek?!

I razvikani mediji gurnuše sve u stranu. Nevažna tema. A uostalom, što može ta molitva? Gubljenje vremena, idemo mi rasplićati regionalne i svjetske probleme. Vjernici i domoljubi, pak, reagiraše drukčije. Dobro shvatiše što je kardinal želio poručiti, odlučiše Božić dočekati u molitvi, ne samo za Domovinu, nego i za mnogo drugoga, kao i iz jednostavne ljubavi prema Bogu. Oni slušaju glas svoje duše i svoga srca te tako pokušavaju oblikovati svijet oko sebe.

     Jedan od onih koji će zacijelo biti u našim molitvama ovih dana je i Veljko Marić. Hrvatski je branitelj, trenutno zatočen u srbijanskim tamnicama. Optužen je za navodni ratni zločin. Ne ulazeći u to je li optužba točna ili lažna, on kaže da je lažna, kao država nismo smjeli dopustiti da ga uhite po zakonu kojim su svoju nadležnost protegnuli na sve zemlje bivše Jugoslavije. Već odavno Hrvatski je, nekada državni, sabor trebao o tome raspravljati, ali nije. Kad se ipak ovih dana uspjelo razbiti tu blokadu i taj slučaj staviti u saborsku proceduru, protiv su bili velika većina zastupnika SDP-a, svi zastupnici HNS-a, SDSS-a te ostalih zastupnika manjina. To su ti što bi htjeli voditi nam državu i što se hvale da sve ide dobro, a svakim danom sve je više nezaposlenih, svakim danom sve više rasprodaju zajedničko nam dobro umjesto da se pohvale svojim radom.

     Ovakvima već nekoliko mjeseci na žulj su stali hrvatski branitelji. Prosvjeduju u Savskoj 66, ispred Ministarstva branitelja, valjda hrvatskih, jer toga nema u nazivu. Oni čije ostavke traže ne žele ih dati. Oni slušaju glas svoje partije, svejedno pod kojim se imenom krila, a ne glas onih za čije se dobro navodno brinu. Već viđeno kroz dugih mračnih 45 komunističkih godina. Izvjesno je da će za Božić biti isto. Branitelji ne odustaju, ne odustaje ni partija.

Što je s pukom Božjim?

On će pohrliti prema jaslicama. Gdje? U Savsku 66 gdje su branitelji, 100 postotni hrvatski ratni vojni invalidi, ili će se praviti da se to njega ništa ne tiče govoreći da je sve gola politika? Nadam se da ćemo znati izabrati te spojiti i Savsku 66 i naše župne crkve.

To bismo trebali znati i na izborima za hrvatskog predsjednika koji su tik iza Božićnog slavlja. Na jednoj strani je onaj koji plovi u maglama »regiona« i baš ga briga za Veljka Marića i druge branitelje, na drugoj strani njih dvoje koji bi trebali biti drukčiji, na trećoj jedan mladac. Ne uvrijedivši ovoga posljednjega, vjernici bi trebali birati između njih dvoje. Bilo bi bolje da su se uspjeli dogovoriti i da ih je samo jedno, ali sad što je tu je. Krhke su nade da će se netko od njih odreći svoga hoda prema službi hrvatskog predsjednika, ali ne bi smjele biti krhke nade da će u drugom krugu onaj tko ne dobije pozvati svoje glasače da glasuju za onoga drugoga. Hoće li tako biti? Ne bude li, unatoč svemu, to će značiti da je dotični bio tuđi igrač. Glasači bi trebali biti pametni, odbaciti ga i prikloniti se kandidatu iz svoga jata.

     Takva je, dakle, naša trenutna društvena stvarnost.

Ipak je lakša od stvarnosti u Sjevernoj Koreji, Kini ili Pakistanu. O prvoj zemlji kao da sve znamo. Svakim nas danom bombardiraju vijestima o njoj. Prisjetimo se sada samo radnih logora. Nije ništa lakše ni na slobodi, ali kada te zaključaju u taj radni logor, odakle se teški izlazi, još teže bježi, možeš se gotovo pozdraviti sa životom. Glavno im je obilježje suparništvo, čak i s članovima obitelji. Mora se jesti, mora se biti politički ispravan da te ne bi odstranili kao nepotrebnu jedinku. Ništa čudno, u srži je to komunizma.

Prisjetimo se jugoslavenskih komunista. Osim borbe sa svojim protivnicima, borili su se i međusobno, jer su morali pokazati da su na ispravnom putu. A on je imao i zavoja, i nepreglednih dionica, i zasjeda, tako da su mnogi na njemu pali. U Kini kao da je naizgled odlanulo. Počeli su slaviti Božić, bez obzira sviđalo se to partiji ili ne. Ulice su okićene, trgovine posebno. Žali se i partija i puk da to vodi prema zaboravu kineske tradicije, ali se žale i kršćani. Nije to ono što kršćanstvo uistinu jest. To je samo žeđ za novcem, ona zapadna žeđ zbog koje se mnogi bune ovih dana diljem Europe i SAD-a, mnogi kojima je ta žeđ ukrala Božić i svela ih na običnu robu u proizvodnji.

Valja nam pratiti taj kineski hod, a pratit ćemo i hod malobrojnih kršćana u Pakistanu. Tamo priča s Asiom Bibi još nije završena. Mogu je objesiti svakoga trenutka. Skupina žena optužila ju je da je nešto govorila protiv islamskog proroka Muhameda. Ona je sve porekla, ali tko nju sluša. Državni zakon glede očuvanja prorokove časti je takav da si kriv samo ako budeš optužen. Neumoljiv je zbog toga što je puk neumoljiv. Netko im je usadio u glavu da ih se ne smije kazniti kad brane prorokovu čast, a obrana je dotičnom nevjerniku skinuti glavu. I uz to uzviknuti da je Bog velik. Da ne bi! Ne znam hoće li naša sestra kršćanka Asia dočekati ovaj Božić. Znam samo da se za nju treba moliti, kao i za sve druge progonjene kršćane u svijetu, uključivši i one na tzv. Zapadu. Ako prisežemo na demokraciju, onda neka ona bude i za kršćane.

     Što pojedini koji žele biti utjecajni misle o demokraciji, može se lijepo vidjeti na primjeru pedofilije u današnjem svijetu. Nekoliko su godina time, s pravom ili ne, bičevali Katoličku crkvu. Tražile su se velike količine novca, a usput su mislili i papu posjesti na optuženičku klupu. Pojedini su se nakon više desetljeća odjedanput prisjetili da ih je netko napastovao. Određeni kažu da su svime ranili Crkvu, meni se čini da su joj isprali rane, bez obzira što to nisu htjeli. Pod utjecajem društva u kojoj je Crkva živjela u nju se uvuklo mnogoštošta što tamo nikako ne spada. I bilo je krajnje vrijem da se to izbaci, da ona prodiše, da se pokaže u svoj punini svoga ćudoređa.

Tako, pak, nije s Hollywoodom. Amy Berg, holywoodska dokumentaristica, proslavila se razotkrivanjem pedofilije u krilu Katoličke crkve. Pljeskali su joj, slavili je, filmove joj širili okolo. Kad se tema ocrtala, palo joj je na pamet pozabaviti se istom stvari u okrilju Hollywooda. I krivo je mislila. Svi su je odbacili. Ne žele uopće govoriti o toj temi, kamo li da joj budu uz bok. Lijepi naš Hollywood, lijepi naši zapadni mediji. Demokracija, ljudska prava i slično tome, tako malo stanuju u vašoj sredini.

Mrvicu kao da je drukčije u Londonu, ali izgleda samo zbog toga što je sve otišlo toliko daleko da se više ne može skrivati. Pedofili u službi Njezinog veličanstva. Nisu se samo zadovoljavali tom nastranošću, njima su djeca bila obična potrošna roba. Ubijali bi ih nakon što bi ih iskoristili. Ti pokvarenjaci i ubojice bili su zastupnici, ministri, policijski službenici, generali, važni poslovni ljudi. Ujedinili se u zlu. Hvala lokalnim medijima koji su sve razotkrili i prisilili vlast da se o spomenutome barem počne razgovarati. Ne bih sada o tome imamo li ovu trenutnu šutnju o Katoličkoj crkvi zahvaliti upravo ovom otkriću. Ti krugovi bili su, naime, najglasniji u njezinoj osudi. Pričekajmo malo i vidimo kako će se sve odigrati. Treba biti čovjek da bi mogao ljudski djelovati.

     Ljudi svakako jesu Krešimir Šego i biskup Vlado Košić. Prvi je ovih dana završio svoj ovozemaljski život. Pokopali smo ga koliko smo mogli i znali doličnije. Bio je hrvatski književnik, bio je hrvatski domoljub, bio je vjernik. Već dva desetljeća svoje je talente stavio u službu Kraljice mira. Mrvicu mi je bio »čudan« na početku, onda kada sam ga primao u Informativni centar »Mir« Međugorje (ICMM). Već je poznati pjesnik, ovo će samo na njegovu glavu navaliti gomilu protivnika. Tako i bi. Nije ga bilo strah, podržavao sam ga i podržavam ga. Vjerujem da mu je Gospodin dao mjesto u svome kraljevstvu. Drugi je još živ. Ovih dana, na sv. misi zadušnici, usporedio je dvojicu Franja, Kuharića i Tuđmana. Nije mu to trebalo, rekli bi oni »razboriti«. I on je sebi na glavu navalio gomilu nezadovoljnika. Rekao je i štošta drugo, domoljubni i katolički mediji su to objavili, valjda smo čitali. Neka, podržavam i njega. Samo kukavice bježe s bojišta.

     Božić je puno ljepši u društvu s dobrim ljudima. Neke smo spomenuli, neki nisu mogli doći na red, nekih ćemo se zacijelo sjetiti. Zajedno s njima mijenjajmo sebe i svoju okolinu. Nešto slično je osjetila i Frama iz Mostara pa su pozvali pučanstvo da ne psuje. Kažu da je vrijeme s tim prestati. Uistinu jest, kao i s mnogo drugoga što nas veže. Razriješimo te spone i budimo slobodni, ne čekajući da nam kojekakvi probisvijeti donesu slobodu. Da znaju i mogu, sebe bi najprije oslobodili.