Osamnaesta godišnjica Tuđmanove smrti protječe u turobnoj sjeni haaške tragedije. Slobodan Praljak posljednji je Tuđmanov borac koji je poginuo na položaju. U obrani Hrvatske. To što nam krojači javnog mnijenja pokušavaju njegovu smrt prezentirati kao obično ubojstvo, besramna je podvala.

U četvrtak generala sahraniše skoro potajice. Krišom, dragi čitaoče, krišom – rekao bi veliki Matoš. O Tuđmanu se pak zbori uglavnom biranim riječima, ali bez žara. Više je žara u invektivama njegovih neprijatelja nego u laudama njegovih navodnih sljedbenika. Završila je, čini se i detuđmanizacija i retuđmanizacija, nastupilo je posttuđmanovsko vrijeme.

   Iskreno, i sam se ponekad osjećam beznadno zastarjelim, anakronim. Ono u čemu je moj naraštaj definitivno podbacio jest prijenos pozitivne hrvatske priče iz junačkih devedesetih u cinična prva desetljeća trećeg tisućljeća. Podcijenili smo destruktivni potencijal onih kojima se s raspadom Jugoslavije raspao njihov svijet. Danas oni uspješno nameću svoju priču kao hrvatsku priču, a lajtmotiv je te njihove priče da je samo stvaranje hrvatske države bila velika pogrješka. Koja se može ispraviti samo tako da se Hrvati pospu pepelom i vrate se pod okrilje Regiona.

   No, to je samo jedan aspekt cijele tranzicijske priče. Drugi aspekt čine krupne promjene na globalnom planu. Sve oni što smo mi formirani u drugoj polovici dvadesetog stoljeća uzimali kao samorazumljivo dovedeno je u pitanje, a dobrim dijelom i odbačeno kao zastarjelo i neprihvatljivo. Od koncepcije javnog i privatnog i pitanja identiteta do odnosa među spolovima. U tom smislu pred našim očima rađaju se dvije Europe: istočna, nekoć mahom komunistička, koja sada brani europske vrijednosti od prije pedesetak godina,i zapadna, nekoć demokratska, kapitalistička, koja sada srlja u totalitarizam političke korektnosti i ljudskopravaške ideologije. Hrvatska, po običaju, ne pripada nigdje. Tamo gdje bi htjela, ne drže do nje; a tamo gdje bi možda i mogla steći uvažavanje i iskrene partnere, ne želi sama, odnosno ne žele njezini lideri, a narod nitko i ne pita.

   Tuđman i Praljak simboli su jednoga vremena, nacionalni romantici, ali i ljudi od djela, intelektualci, sanjari i ratnici istodobno. Stvaranje nacionalne države bio je njihov vrhunac. Vrijeme od smrti jednoga do smrti drugoga, osamnaest posljednjih godina, bilo je vrijeme rastakanja njihova djela. Praljkov krik u Haaškoj sudnici posljednji je poziv tuđmanovske Hrvatske Hrvatima da se osvijeste. Drugo je vrijeme i drukčije se treba boriti za Hrvatsku. Ali treba se boriti! Nema zajednice bez iskrenog angažmana i nastojanja oko zajedničkih poslova. Nacija je projekt okrenut budućnosti, a kad to prestane biti, regredira u etniju s perspektivom daljnje razgradnje u nekoj široj zajednici.

   Dakle, osamnaest godina nakon Tuđmana Hrvatskoj je neophodan neki novi impuls, neka snaga, osoba, ideja, karizma… nešto ili netko tko bi je nakon gotovo dva desetljeća lutanja i destrukcije osovio na noge i uveo u stvarnost europskog dvadeset prvog stoljeća. Da bi se to moglo dogoditi, potrebno je da se razobliči destruktivno antihrvatski narativ koji je zavladao hrvatskim političkim, medijskim i kulturnim prostorom. Koliko god se taj narativ kitio perjem novih ideologija, on je u biti duboko anakron, kriptokomunistički i projugoslavenski. To je onaj naš (pod ovim mi podrazumijevam nas hrvatske nacionaliste iz osamdesetih godina dvadesetog stoljeća) stari znanac: pogled mu prepoznajemo, milicionerski i žbirski, glas kao sa Ovčara i Kablara, korak k’o iz kozaračkog kola… Ako javno postojanje nas iz dvadesetog stoljeća ima još neke svrhe, to je da se obračunamo s tim bastardom komunizma i jugoslavenstva, a hrvatsku će budućnost definitivno graditi neki novi ljudi, ljudi dvadeset prvog stoljeća za dvadeset prvo stoljeće. Treba im samo očistiti teren od mina zaostalih iz prethodnih ratova.