Temelj svake dobre politike je sloboda i čovjekoljublje – i to ono na djelu.

Ali jednako tako i red i zakon, odlučnost i pravednost.

Kad umiru branitelji, kao da umire i duh njihove Domovine koju su branili.

Svaka njihova neprirodna smrt nestanak je dijela duha Domovine.

Svaka njihova nasilna smrt otkidanje je dijela živoga tkiva od bića Domovine, uz ljutu bol koju osjeća, ako ne i cijeli, onda barem veliki dio naroda.

Odnos politike prema braniteljima, ili kako političari kažu prema – braniteljskoj populaciji često puta nije ni dobar ni pravedan, i to branitelji itekako osjećaju, a nerijetko i vrlo bolno.

Svaka politika pa i ona prema braniteljima ima i lice i naličje. Lice je za javnost, za medije, za izbornu promidžbu, za uljepšavanje…! Naličje politike je nevidljivi duh u ljudima koji ne izbija iz njihove slatkorječitosti, ali se pojavljuje u njihovim djelima, u njihovim propustima, iz njihovih čina, iz njihovih političkih poteza, iz njihovog skrivenog političkog i upitnog morala, iz njihovog ega koji ponekad zna biti i opaki vladar duha…!

Niti u jednoj društvenoj djelatnosti taj ego nije toliko izopačen kao što to zna biti u politici. Loš političar politiku smatra i doživljava kao svoju osobnu moć, kao svoj osobni uspjeh, pa zato mora biti nedodirljiv, neupitan u toj moći, suveren u svome političkom društvu njemu lojalnih i poslušnih. I ma što god da napravi u politici želi sve zasluge sebi, i uvijek sve svoje političke poteze smatra ispravnim, pozitivnim i za sebe i za svoju svitu, a poglavito pozitivnim za narod i državu. On sebe vidi kao vizionara kojemu nitko oko njega nije ravan, on je nezamjenjiv u svojim vlastitim očima. Može gledati propast sviju oko sebe, ali svoju vlastitu ne može ni zamisliti.

U našoj Hrvatskoj umiru branitelji, ili suidicalno, ili po sudskim kazamatima proganjani počesto i od svoje hrvatske vlasti i države, ponekad i poput divljih zvijeri i nigdje drugdje ne mogu naći utočište osim u svojoj vlastitoj smrti. Statistika je porazna, dosad više od 1950 suicida, na desetke pozatvaranih i osuđenih branitelja kao da je država poražena u ratu i pred agresorom potpisala bezuvjetnu kapitulaciju pa se osvajači osvećuju svome protivniku.

Ali Hrvatska je u ratu pobijedila upravo na krvi, znoju i suzama, a posebno i na životima tisuća branitelja.

Kako to shvatiti?

Pobijedila svoje agresore i neprijatelje, ali izgleda da nije pobijedila samu sebe, nije pobijedila onaj antihrvatski mentalitet koji je toliko prisutan u građanstvu i koji kao da toliko prezire svoju vlastitu državu (ali istovremeno je muze), da ni svi psihijatri svijeta to ne bi mogli objasniti zašto.

Kao da nam državu vode nacionalno, politčki, moralno i stručno nezreli ljudi, a put u EU je kao Let iznad kukavičjeg gnijezda. Dosad niti najmanje koristi od toga. Hrvatski politički autobus kao da je zalutao, kao da je došao u slijepu ulicu sumraka, kao da vodi cijeli narod u nepoznato i nepredvidivo, uz njihov grohotan smijeh i radost jer Hrvatsku, evo, dovedoše do njenog najvećeg strateškog EU cilja za koji su spremni, a to su i deklarirali, dati i predati ama baš sve. To doista i učiniše. Pored ostalog otpoče istrebljenje braniteljske populacije na ovaj ili onaj način, nikada otvorenim pucnjem u čelo, ali uvijek posredno dovodeći ih u situaciju da sami umiru, suicidima, da se javno spaljuju, da štrajkaju glađu u šatorima ispred Savske br. 666 (oprostite zasad samo 66).

Locirati, identificirati, uhititi, transferirati… ta sintagma iz istih usta nakon očiglednog indirektnog ubojstva generala Đure Brodarca, dobi i svoj dodatak … da je politički štetno ustvrditi da država ide u krivome smjeru. Dakle, ništa se ne smije ustvrditi što nije i službeni stranački stav – da država ide u pravome smjeru! Nitko ne smije ni reći da smo politički zalutali iako putokazi na cesti svuda pokazuju krivi smjer kretanja. Vožnja u kontra smjeru – protiv Hrvatske.

Progone se branitelji, skidaju se nacionalne oznake, podižu se spomenici četničkim zločinima nad Hrvatima, slave se lažni politički nadnevci kao tobožnji antifašizam, svake godine državni vrh zajedno sa srbijanskim dolazi pred praznu Šaranovu jamu (u kojoj nikada nije pronađen niti jedan ljudski kostur) – idu komemorirati „ubojstvo“ tisuća Srba i Židova. Iz državnog proračuna izdašno se financiraju antihrvatske udruge, ministri useljavaju u raskošne poslovne apartrmane, dok dio naroda gladuje. Ali što hoće taj narod?! Pa on nas je izabrao, kao da se čuje na svakom koraku.

O, moja Hrvatska, u sljepilu tvojih političara umiru tvoji najbolji sinovi, jedan po jedan idu poput janjaca na klanje, kao za vrijeme Turaka.

“Smaknu Ture toliko junaka, posmica ih, srca ne iskali, što bez straha svi su pred njim pali.

Boj se onoga tko je viko Bez golema mrijet jada.

Videć aga krepost taku zazebe ga na dnu srca, ko ledenijem rátom leden šiljak dušu da mu dirnu.

Od tuge li za junaci, što ih silan zaman strati?

Turčin tuge za krstove neima.”

(I. Mažuranić – Smrt Smailage Čengića))

Hrvatskom kao da vladaju političke i moralne karikature.

Pogledajte samo Sabor RH koji se spustio na nivo nekog zbora stanara u nekoj zgradi. Nigdje dostojanstva i ozbiljnosti. Svakodnevno slušamo galamu, svađu, drsko ponašanje, vrijeđanje, laži i sl. (O, gdje si onaj, Hrvatski državni sabore, u kojem se nekad govorilo latinskim jezikom, prema sadašnjem djeluješ kao veliko svetište duha prema seoskoj krčmi punoj pijanaca).

Sluganski, vlast bez iti najmanje nacionalnog ponosa ili dostojanstva donosi protuhrvatske zakone i na najmanji mig i najmanjeg skrivenog gospodara prstenova. Ali se zato svi zajedno valjaju u medu koji im je osnivanjem Hrvatske države potekao kao rijeka. Oni se valjaju u materijalnoj blagodati potpuno zaboravljajući na svoj narod i njegove brige i nevolje. I poput pijanih lovaca – indirektno pucaju u hrvatske branitelje kao u jelene. Ponašaju se kao da su na biblijskoj Baltazarovoj gozbi.

Ali poput biblijske Baltazarove gozbe i nevidljivog prsta koji na zidu ispisa riječi Mene, Mene, Tekel, Parsin – ne treba biti prorok Danijel pa reći – jer nisu ponizili svoje srce ni pred Bogom ni pred narodom, njihova vlast je izmjerena i po dužini i po širini. Svi su vagnuti na tezulji i nađeni su prelagani. I njihovom kraljevanju dolazi kraj. Svevišnji Bog ima vlast nad svakim kraljevstvom ljudskim i stavlja mu na čelo onoga koga on hoće.

A ti, hrvatski narode, na narednim izborima (predsjedničkim i parlamentarnim) pamet u glavu. Uzmi u ruku veliku glasačku metlu i pometi sve ono s vlasti što je antihrvatsko, što je nemoralno, što je nepošteno, što je kradljivo, što je uobraženo, što je prevarantno, što je oholo, što je izdajničko, što je nametljivo… i još i još mnogo toga pridjevski nevaljalog što trebaš za vazda ukloniti s hrvatske političke scene.

Jer nekima je važnija njihova fotelja nego životi branitelja.

Izvor: http://www.hrsvijet.net/index.php/kolumna-mile-prpa/34480-mile-prpa-kad-umiru-branitelji