Razgovor s Julienne Bušić,

književnicom i suprugom pokojnoga hrvatskog mučenika

i političkog idealista Zvonka Bušića

 

autor: Marcel

 

Poštovana gospođo Bušić, pred koji tjedan u nakladi „Večernjeg lista” iz tiska je izišla knjiga memoara Vašega pokojnog supruga Zvonka Bušića „Zdravo oko sjećanja”. O knjizi je za naš portal već govorio njezin urednik dr. sc. Damir Pešorda, no molimo Vas da nam i Vi kažete nešto o njoj. U kojem je razdoblju nastajala i koje su teme u njoj zastupljene?

Zvonko je počeo raditi na memoarima, sjećanjima, negdje prije 3 godine iako je bio u dvojbi ima li uopće korist od toga, jer, kako je znao reći, „tko će ih čitati, jer očito se ljudi više ne zanimaju za ideje, nego materijalne stvari…” Nagovarali smo ga ja i mnogi prijatelji da je važno podijeliti svoja iskustva s drugima. Za povijest, za mlade. Ako vrijeme nije sada povoljno, bit će kasnije kada će se prepoznati prave vrijednosti u životu. Jer, ipak je imao puno mudrosti za podijeliti s drugima, jer je njegova priča jedinstvena u hrvatskoj povijesti, čak u američkoj rekla bih. U knjizi se bavi svim filozofskim temama koje su ga zaokupljale kroz cijeli život: patnja, ognjište, narod, prijateljstvo, sloboda, patnja, smrt.

 

Rad na memoarima – osjećala sam njegovu bliskost

 

Knjiga”Zdravo oko – sjećanja”

bit će u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt

predstavljena početkom prosinca mjeseca.

Čitatelji će o točnom mjestu i vremenu

bit će na vrijeme izvješćeni.

 

Je li Vam bilo teško baviti se Zvonkovim memoarima nakon njegove smrti?

Jako mi je bilo teško. Počela sam sve nekako organizirati i slagati kratko nakon sprovoda, jer sam morala nešto raditi, nešto što bi on htio, a za mene je taj rad bio na kraju spas jer sam osjećala njegovu bliskost, kao da me nadzire, a to je bilo utješno. Naravno da je istovremeno bilo tužno češljati njegove spise, stara pisma, jer mi je bilo jasno da nema više mogućnosti s njim o tome raspravljati, postavljati mu pitanja, bar ne direktno. Sada često razgovaram s njim, ali na drugoj razini.

Zvonkova bista

Prvoga rujna navršila se je godišnjica Zvonkove smrti. Koliko nam je poznato Zvonko je već dobio ulicu u Posedarju, u Zadarskoj županiji. Postoje li inicijative i za druge gradove?

Ima, još su u tijeku, ali me posebno raduje genijalan projekt koji su u masleničkom gradskom poglavarstvu smislili. Akademski kipar izrađuje Zvonkovu bistu kako on sjedi na klupi, kao da razgovara s ljudima. Baš što je uvijek radio, stalno je razgovarao i raspravljao s ljudima, o svim bitnim životnim temama. Zamislim sebe kako idem svaki dan sjediti s Zvonkom, voditi s njim razgovor dok gledamo u more.

Zaklada Zvonko Bušić i licemjerje ministrice Zlatar

Nedavno je registrirana zaklada Zvonko Bušić nakon velikih problema koje ste imali s registracijom. Možete li nam reći zašto je registracija udruge tako dugo trajala i kojim će se aktivnostima ona baviti?

Registracija je trajala dugo zbog više razloga. Prvo, nisu u Ministarstvu uprave htjeli potpisati rješenje, pa su odugovlačili, iako smo već u svibnju ispunili sve zakonske uvjete. Pa se ministrica kulture Zlatar Violić umiješala s mišljenjem da Zaklada ne smije Busic_uhicenjenositi Zvonkovo ime jer je on „osuđena osoba.” Prvo, ministrica nema uopće ingerenciju komentirati ime jedne udruge ili zaklade. A drugo, ukoliko ja znam, i Tito je bio „osuđena osoba”. Hoće li ona biti za uklonjenje njegovih ulica i trgova?

 

 

Nije htjela odgovoriti kada joj je bilo postavljeno ovo pitanje, očito nema hrabrosti braniti neobranivo, niti je odgovorila je li za to da se i Mandeli zabranjuje biti u javnom prostoru jer je i on osuđen za više od 200 čina sabotaže u kojima su mnogi civili izgubili život. Kod ministrice je samo bitno tko je „njezin”, a tko nije. Čista ideologija, a također čisto licemjerje. Mislim da to ljudi vide, svakodnevno to vidimo, a vrijeme je došlo da kažemo „ne ide tako dalje, dosta je”!

Dakle, Zaklada je sada u funkciji, a imamo čak svoju Facebook stranicu, Zaklada Zvonko Bušić Taik. Inicijatori su Nikica Valentić, Dražen Budiša, Josip Đerek, Zdravka Bušić i ja. Zovemo sve da priključe! Prvi nam je projekt bila Zvonkova knjiga, Zdravo oko-sjećanja, a drugi je bilo zanimljivo predstavljanje u DHK-u na kojem su američki prijatelji, stručnjaci, podijelili našim piscima informacije i iskustva o izdavaštvu u Americi, kako izdati knjige, marketing, elektronska izdanja, itd. Jer činjenica je da nema naših autora u svijetu, bar onih koji predstavljaju Hrvatsku na afirmativan način. Na primjer, nema ni jedna knjiga o Domovinskom ratu, a to ćemo mi ispraviti!

Nemamo slobodni tisak

Kako gledate na odnos hrvatskih mainstream medija prema Vašem suprugu i koje je općenito Vaše mišljenje o hrvatskih medijima?

Naši su mediji, kao i mnogi političari, infiltrirani stranim novcima i utjecajima, iako imamo istovremeno puno izvrsnih novinara koji ili ne mogu uopće raditi ili ne mogu raditi bez autocenzure. Imamo slobodu govora, kažu, ali nažalost nemamo slobodni tisak. Što se tiče stava u medijima prema Zvonku i to je preslika ovih vremena. Nedostaje dijalog jer oni koji prodaju maglu znaju da bi pravi dijalog otkrio slabost njihovih argumenata pa ga je bolje izbjegavati kao što su, uostalom, ministrica kulture i mnogi drugi učinili.

 

„Rekla bih da sam od njega naučila skoro sve što valja u životu”

 

 

Sa Zvonkom ste proveli pet godina na slobodi nakon puštanja iz američkog zatvora. Kako ste proveli te godine i što pamtite kao najljepše trenutke?

Najljepši su bili trenutci kada smo bili sami, ili doma ili u šetnji, kada smo nešto skupa kuhali uz čašu vina ili plivali ili razgovarali o svemu i svačemu. Najbolje je znao pripremiti umak za špagete ili grah. Skoro sve što znam o kuhanju naučila sam od njega. Rekla bih da sam od njega naučila skoro sve što valja u životu, a što ne, što je bitno, što je trivijalno; da nije dovoljno samo živjeti nego treba imate nešto zbog čega živiš!

Nakon izlaska iz zatvora

Koji su bili prvi Zvonkovi dojmovi nakon dolaska iz američkog zatvora glede situacije na političkoj sceni? Je li Zvonkova percepcija Hrvatske bila odveć romantična?

Jednostavno nije vjerovao koliko su se ljudi promijenili, jer ipak, otkad je on bio u zatvoru bilo je više promjena nego što ih je bilo prije u 500 godina. Znao mi je reći da je, na primjer, Andrijica Šimić proveo u zatvoru skoro koliko je Zvonko, ali kada je izašao nije imao problem se naviknuti jer je život ostao manje više isti.

 

 

Zamislite, kada je Zvonko izašao nije znao ni kako dobiti vodu iz pipe u WC-u, jer sada ima toliko različitih načina, a da ne govorim o svim tim uređajima koji su tada bili znanstvena fantazija. A ta tehnološka eksplozija je vodila, ironično, do više usamljenost ljudi, do atomizacije, do materijalizma, egoizma, do toga da su stvari postali mjera svega, a ne čovjek. Što ja mogu za sebe? Gdje je meni korist? To je uglavnom današnja politika i to je Zvonka jako mučilo. Kako vratiti ljudi na pravi put kada oni to ne žele čuti? Ili ne mogu, usprkos svim tim uređajima koji nam navodno pomažu da bolje čujemo, bolje vidimo, bolje komuniciramo.

Idealizam

U jednoj radio-emisiji kazali ste kako Zvonko Bušić „nije bio za ovaj svijet” koji ne poštuje idealiste, nego im se ruga. Pretpostavljamo da je Zvonko osjećao duboki prijezir prema nedosljednosti, kompromiserstvu i korupciji koji vladaju na hrvatskoj političkoj sceni?

Zvonko je čovjek koji stvarno nije osjećao prijezir ni prema kome jer je duboko razumio ljudsku narav, a bez tog znanja ne bi ni preživio zatvorske horore. Rekao bi da nitko ne radi namjerno zlo, svatko misli da dobro radi i kada ne radi dobro, uvijek je pronašao opravdanje; jer smo mi slabi i ne znamo bolje, nismo informirani, nismo, da kažem, „osvjetljeni” kako bi trebali biti. A krivnju nosimo prvenstveno mi jer uvijek treba početi od sebe.

Kada smo se zadnji put upitali: „što ja radim, doprinosim li društvu, i ako ne, zato ne? Čime se bavim, ima li to smisla, je li vrijednost u stvarima ili u idejama, vrlinama? Zašto smo mi uopće tu? Je li veći užitak imati previše ili manje?”. Meni je uvijek bila mjera kako se osjećam kada nešto čitam, gledam, vidim… film, knjiga, događaj, bilo što. Osjećam li se poslije bogatijom ili siromašnijom?

Neki sam dan bila u šatoru gdje branitelji prosvjeduju. Mnogi su bez noge, ruke, slijepi, ali nakon sat-dva s njima osjećala sam se kao da sam dobila krila, da imam energiju za sto ljudi. Zašto? Jer imaju duha, snagu, usprkos svemu, ne kukaju, nego idu dalje. Imaju višak svega što je bitnije u životu, ali je to unutra; to se ne vidi, ali se osjeti. To treba biti lekcija svima nama, političarima, svima. Moramo početi od sebe.

 

 

Dostojevski – pisac kojeg je Zvonko najviše cijenio

Zvonko Bušić bio je školski primjer onoga što se naziva političkim idealizmom. Koji su književnici i filozofi izvršili najveći utjecaj na njegove političke i društvene poglede?

Bio je strastven čitač. Rekao mi je da je po njegovoj procjeni pročitao više od 2500 knjiga dok je bio u zatvoru. Po naravi je bio filozof, stalno u potrazi za odgovorima o najbitnijim egzistencijalnim pitanjima pa nije iznenađenje da je ovakve knjige najviše čitao. Posebno je cijenio Platonove „Zakone”, a i stoike, kao što su Epikur, Epiktet, Marcus Aurelius. Heidegger također, pa neki iz novijih vremena poput Pierrea Hadota i John Cottinghama. Od književnika je najviše cijenio Dostojevskog. Znao je reći da on nije samo književnik, nego vrhunski psiholog, sociolog, filozof… da je najdublje uronio u ljudsku dušu i srce.

Hrvatska je bila njegova stranka

U Hrvatskoj se često događa da stranački čelnici – pa i oni koji se deklariraju hrvatskim domoljubima – stranku postavljaju iznad interesa hrvatske države. Kako je Zvonko gledao na poslovično hrvatsko strančarenje?

To je nešto što je Zvonko potpuno odbacio, da „stranka” ili „strančica” može biti iznad Hrvatske. Pa kako je to moguće? Hrvatska je bila njegova stranka. Ali ego je strašna stvar. Neki bi radije bili šefovi stranke s pet članova nego se ujedinili jer bi se moglo dogoditi da onda više nisu šefovi nego sljedbenici. A nažalost većina nije kadra biti vođa nego sljedbenik. Vođa je rijetkost, ali ega ima na pretek.

Stanje je katastrofalno

Kakav je Vaš pogled na današnje političko stanje u Hrvatskoj?

Stalno vraćanje istoga. Tek onda kad ćemo početi raditi u interesu države, a ne za svoje interese imat ćemo zdravo društvo i prosperitetnu domovinu. Srećom, ako smo nezadovoljni političarima možemo ih promijeniti. Stanje je katastrofalno, a naša je odgovornost da se uključimo u politiku, jer tko kaže da se “ne želi baviti politikom” omogućuje da se politika bavi njime, ali ne na pozitivan način.

Političari bez identiteta

U Hrvatskoj neki kao da se srame toga što su Hrvati i kao da se stalno imaju potrebu nekome ispričavati. Kako Vi kao Amerikanka gledate na taj – rekao bih patološki – hrvatski fenomen?

Jeste li vidjeli kako se slavi Dan neovisnosti u Americi? Pa to je uz Božić najveći praznik kada svagdje, baš svagdje vijore američke zastave. Ali ne samo na taj dan, nego ih se cijelu godinu vidi: naljepnice zastava na automobilima, na šalicama za kavu, pa na vrećicama za pomfrit, u pozadini u svim TV emisijama, pa na breverima odjela političara, glumaca, svih! Taj stav prema identitetu je od nacionalnog interesa, a Amerikanci znaju da je to bitno pa ulažu u to i promoviraju taj ponos gdje god stignu.

Mi nažalost imamo političare kojima nije stalo do identiteta, jer ga oni sami nemaju. Ja to tako gledam. Ali zar mi nemamo? Neka se svaki čitatelj pita je li on objesio zastavu na Dan neovisnosti? Opet moramo početi od sebe. Ja, rođena Amerikanka, jesam.

 

 

Naišla sam danas na neke Zvonkove bilješke baš o toj temi, napisane davno, pa citiram:

„Što se tiče rata za oslobođenja moje domovine, Hrvati su zaista zadivili sve one koji su nam imalo bili naklonjeni, a moram priznati da su svojom spremnošću, borbenošću i duhovnom snagom nadmašili sva moja očekivanja. Međutim, kad svjetskim moćnicima i međunarodnim spletkarima nije uspjelo spriječiti rađanje Hrvatske, oni su sve učinii da joj produže porođajne muke, i nastavili su na njezin put podbacivati kojekakveklipove. Jer, glavni je cilj današnjih mega-plutokrata, koji diktiraju svjetskom politikom, da, poput bivših sovjetskih kolektiva, po cijelom svijetu osnuju svoje privatne zadruge i povežu ih u jednu globalnu farmu. Vizije i ovih novih Marksa i Lenjina podrazumijevaju brisanje svih etničkih i kulturnih razlika, i uništenje nacionalnih država, a njihova je strategija da svakom narodu mora prisjesti i ogaditi se njegova vlastita domovina. Zato iste tendencije već pedeset godina prevladavaju širom svijeta, a naročito su jake u novonastalim državama, gdje se svako rodoljublje ismijava i napada, i svim sredstvima vodi rat za uništenje narodnog duha. (…) Svako ljudsko biće jedino kroz svoju obitelj i zajednicu, kroz svoj narod i vjeru može postati kompletan i sretan čovjek. Vjerojatno je na to mislio američki predsjednik Hoover, kad je, još prije više od 70 godina upozoravao Amerikance i svijet sljedećim rijećima: ‘današnji intelektualci pokušavaju nacionalizam žigosati kao grijeh protiv čovječanstva. Oni nas pokušavaju uvjeriti da i sama riječ nacionalizam znači zločin, kojeg se trebam sramiti. Ali oni ne znaju da duh nacionalizma stanuje u ljudskom srcu, i ne vide da se on rađa u tajanstvenim dubinama ljudske duše. Da izraste u snažni zahtjev čovjeka da bude slobodan, slobodan od tuđinskog gospodarenja i svakoj tutorstva, dakle da bude svoj na svome i da sam upravlja svojom sudbinom’”.

Mislim da ne treba tome ništa dodati.

Književni rad

Do sada ste objavili nekoliko proznih djela kojima su objektivni književni kritičari dali visoke ocjene. Pripremate li možda neko novo književno djelo?

Da, do sada sam napisala tri knjige, a za zadnju s temom silovanih Vukovarki dobila sam nagradu A. B. Šimić što mi je velika čast. Prerano je da o novom djelu razmišljam jer sada promoviramo Zvonkove memoare „Zdravo oko, sjećanja” koje se i dalje prodaje na kioscima, u izdanju Večernjeg lista. Jako smo zadovoljni interesom publike jer je prvo izdanje bilo 5000 primjeraka, a samo oko mjesec dana poslije dotiskali su još 2000 primjeraka.

Rekla bih „bestseller”! Nije mi čudno, jer je Zvonkov život bio jedinstven, a ljudi to prepoznaju čitajući njegove riječi.

Vjerujete li nakon svega i dalje u ideale i vrijednosti?

Pa naravno, bez toga život nije vrijedan za življenje!

 

 

Od sebe

 

Zvonko je čovjek koji stvarno nije osjećao prijezir ni prema kome jer je duboko razumio ljudsku narav, a bez tog znanja ne bi ni preživio zatvorske horore. Rekao bi da nitko ne radi namjerno zlo, svatko misli da dobro radi i kada ne radi dobro, uvijek je pronašao opravdanje; jer smo Busic uhicenjemi slabi i ne znamo bolje, nismo informirani, nismo, da kažem, „osvjetljeni” kako bi trebali biti. A krivnju nosimo prvenstveno mi jer uvijek treba početi od sebe.

 

Davor Dijanović/HKV | croative.net