Kad neka javna osoba objavi da jest nešto, što do tada nitko nije pretpostavljao da jest ili se drži zazornim biti u konzervativnoj sredini, recimo homoseksualac ili ateist, onda se kaže da je ”izašla iz ormara”. Ti ”izlasci” su u posljednje vrijeme postali popularni, praćeni velikom pompom i medijskom podrškom.

Tako da se takvo ”izlaženje” preobrazilo u vlastitu suprotnost, ne iziskuje više nikakvu hrabrost, a jamči društvenu promociju i javnu potporu. Na primjer, tako je prije nekoliko godina Jelena Veljača s još nekoliko manje poznatih muškaraca ”izašla iz ormara” javno se u Jutarnjem listu deklarirajući kao ateistkinja. Međutim, ostaje nejasno u kakvom su se to mračnom ormaru Jelena i drugovi bili prisiljeni skrivati i tko je to ugrožavao ateiste u Hrvatskoj početkom trećeg tisućljeća.

Ovih je dana ”izašao iz ormara” i bivši nogometaš Zvonimir Boban. Ako je netko možda i naslućivao Bobanov izlazak, rijetki su mogli pretpostaviti da će Boban izaći kao ljevičar i Milanovićev pristaša. Možda se i mogao očekivati neki drukčiji Bobanov ”izlazak”, ali ovakav teško! U mladosti je, naime, Boban bio veliki štovatelj Tuđmana i Berlusconija, a naklonost Tuđmanove obitelji i HDZ-a sigurno nije odmogla poslovnom uzletu Bobanove obitelji, kao što ni Berlusconijeva naklonost nije odmogla Bobanovoj nogometnoj karijeri. Ipak, načelno se može ustvrditi da svatko ima pravo na konverziju bilo koje vrste, pa tako i ideološku. No u Bobanovu slučaju za oko zapinju dvije-tri nelogične, pa i smiješne stvari.

Prvo, da je dušu otvorio upravo Miljenku Jergoviću koji je Tuđmana zlobno nazvao ”mirogojskom lešinom”, a Dražu Mihailovića sućutno ”trodimenzionalnom ličnošću”, dok je Boban s Tuđmanovim sinom svojedobno osnovao HIP. Drugo, da je dušu otvorio baš sad uključivši se tako u predizbornu kampanju na strani SDP-a i Zorana Milanovića, štoviše i izravno agitirajući za Milanovića. Treće, da je dopustio da ga u intervjuu predstavi kao vulgarna i nenačitana čovjeka koji neuspješno pokušava glumiti intelektualca. Potvrđujući tako stereotipnu i često krivu predodžbu o nogometašima. Pomalo mi je čak i žao Bobana, jer se, čini mi se, prefrigani Sarajlija dobro zabavljao radeći ovaj intervju. Čaršijski se mentalitet, naime, uvijek dobro zabavlja kada se dočepa kakvog nedoraslog naivca, željnog potvrde upravo od tog čaršijskog mentaliteta.

Prvo ću krenuti od Bobanove žarke želje da se predstavi intelektualcem. Za svaku je pohvalu što je Boban uz nogometnu karijeru svojedobno završio studij povijesti na Filozofskom fakultetu, no tamo su ga, čini se, krivo učili. Pitanje pozdrava ZDS i ustaških zločina preteška su materija za njega i bolje bi bilo da je ostavi Klasiću, Jakovini i Markovini. Oni su ipak specijalci. Možda su Šimunićeve ”australsko-hrvatske”, usmenom predajom prenesene, informacije pouzdanije od onih koje je on upio na Filozofskom fakultetu, zato bi mu bolje bilo i da Šimunića ostavi na miru. Također groteskno djeluju Bobanove kvaziintelektualne rečenice u kojima se izvještačeni stil postiže stilski nemotiviranom inverzijom. Na primjer: ”Ona tvorevina u Maksimirskoj 128 za mene, emocionalno – NE POSTOJI, pa niti mi simbolike ima”, ”Na kraju krajeva, čovjek je pismeni orator i intelektualac koji nas osramotiti neće”. Neprirodno guranje predikata na kraj rečenice ovakve rečenice čini sličnim izražavanju svojedobno poznatog junaka crtanih filmova Krezumice, plašljivog lava poznatog po uzrečici: ”Tako mi mlijeka u prahu, kidam na lijevo čak!”

Posebno je poražavajuće za bivšeg kapetana Vatrenih da mu se omakla, ili mu ju je Jergović podmetnuo, i rečenica: ”I gdje se prigrle i prihvate ljudi, i gdje se gleda na čovjeka, ne samo na fudbalera.” Vrhunac je te čaršijske zajebancije kada Jergović lukavo navlači nevoljnog ”fudbalera” na literarni teren sugerirajući mu kako možda naslov Handkeova djela “Golmanov strah od jedanaesterca” nije najsretnije odabran, a Boban mu naivno odgovara: ”Nisam čitao, ali da je naslov pogrešan lako je zaključiti.” To da u književnosti ima boljih i lošijih, uspjelijih i neuspjelijih naslova, ali nikada”pogrešnih naslova” – netko tko pretendira biti intelektualcem ipak bi trebao znati.

Da zaključim, nije problem što Boban ”kida na lijevo čak”, problem je način na koji to čini. Za malo naklonosti određenih krugova, za koje valjda drži da mu mogu pomoći u intelektualnoj afirmaciji, izlaže poruzi sve što je dosada bio i činio. Tako će najviše naškoditi samomu sebi, a Milanovićevu izbornom rezultatu, procjenjujem, neće bitno pridonijeti.