Blog

 

Smisao za uzvišeno?

Da, ima toga i izvan planinarstva. To je prije svega jasan biljeg svetca, pa i obična vjernika.

No smisao za uzvišeno nerijetko resi i obične skroz-naskroz svjetovne ljude, a katkad, ne ćete vjerovati, i neznabožačke učitelje prava!

Ta značajka, primjera radi, nikako se ne da poreći Ivi Josipoviću. Kada bi tko takvo što pokušao, pred njim bi se ispriječila uzvišena Josipovićeva djela: od skladbe Ars Diaboli preko osnutka ZAMP-a i izuma nove pravednosti do otkrića postmoderne ustaške guje. Vješto oko otkrit će izrazit smisao za uzvišeno i u drugih pravno potkovanih „kukurikavaca“. Kao u negdašnje Mare Antičević (koja se, kada je dozrjela, preobrazila u uzvišenu Ingrid Antičević Marinović) ili u filozofično – tj. duboko i visoko – izobraženog Zorana Milanovića. Ja malko zazirem od toga. Zašto? Ne znam ni sam. Valjda stoga što sam slab psiholog ili stoga što se općenito nerado laćam pečata. Tko sam ja da tuđem značaju udaram biljeg? To je jednostavno tako. A možda sam, uz to što sam slab psiholog, i slab čovjek? Ne velim: loš, a kamoli: zao, samo slab. Pa ako to može biti isprika, neka mi se oprosti što ovaj put nikako ne mogu proći šutke pokraj Peđe Grbina i njegova divovskog smisla za uzvišeno.

Dakle, taj Grbin! To je Veli Jože esdepeovske politike i edepeovskoga ustavnog prava! Ljudina je iz Pule. On zna, vjerovali ili ne, u tom gradu uzaludne čežnje Marka Perkovića Thompsona u sitne sate na javnom mjestu zapjevati „Čavoglave“! Nekažnjeno. A ta pjesma, ako je vjerovati glazbenim kritičarima sadašnje vlasti u Hrvatskoj, uljuđenu čovjeku tjera strah u kosti. Ma kakva pjesma! To nije ništa drugo doli nečuveno sirov izraz nacionalizma, šovinizma, fašizma, protusrbstva, ksenofobije, homofobije i antisemitizma. Nešto poput „ustaških“ davorija „Ustani, bane Jelačiću!“, „Oj ti vilo Velebita!“ i „Marjane, Marjane“, koje je ZAVNOH-ovska Hrvatska gotovo pola stoljeća zdušno ušutkivala pendrekom i zatvorom. No smisao se za uzvišeno u Grbinovu značaju ne da suzbiti, a kamoli ušutkati. U tomu je bio nemoćan i moćni gradonačelnik „multikulturne“ Pule. Doista? Eh, da! Ili doista nije mogao ili je moja neznatnost samo prečula vijest o potvrdi njegove moći.

No, bilo ovako ili onako, ima i boljih primjera. Nije se Grbin znao uzvisiti samo nad pulsku „multikulturu“, nego i nad cijeli hrvatski „politički narod“, tj. nad cjelokupno izborno tijelo. Grbin je, kao i sva napredna „ljevica“ u Hrvatskoj, „kukurikao“ protiv natražnog prijedloga građanske udruge „U ime obitelji“ da se u hrvatskomu Ustavu usidri definicija braka kao životne zajednice žene i muškarca. Kakva je to, molim vas lijepo, srednjovjekovna budalaština?! Kada je pod građanskim pritiskom što ga je organizirala spomenuta udruga o toj odavno izobičajenoj definiciji braka ipak proveden referendum, vlast je kapitulirala. Ali nije kapitulirao Grbin. On je s uzvišenog položaja predsjednika saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav hrvatskomu narodu priopćio da je referendum bio uzaludan posao jer su njegovi inicijatori propustili odrediti mjesto u Ustavu na koje treba umetnuti novi članak, a Sabor, kao što nas je poučio pokojni Šime Đodan, nitko osim Boga ne može prisiliti da što učini protiv svoje volje, pa tako ni da referendumsku odluku unese u Ustav. Zvučalo je vrlo uzvišeno. No na posljetku se, kao što znamo, ipak posve razumno sleglo.

O-ho, reći će milosrdan čitatelj, pripovjedač je zahirio. Nasrće na Peđu Grbina kao da je Peđa iznimka! A sva je politička „perad“ u Hrvatskoj, valjda stoga što je riječ o krilatim bićima, uzvišena ne samo nad zakone i dobre običaje, nego i nad materijalnu i moralnu zbilju. Neka se pripovjedač samo prisjeti tko je sve u ova tri mjeseca i kakvu lekciju javno očitao predsjednici Države Kolindi Grabar Kitarović – od predsjednika Vlade Zorana Milanovića i ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić u izbornoj noći preko gospođe Petrović Jakovina i njezina muža ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine do ministra Predraga Matića Freda i… Da, do – prošli tjedan – nejakoga Peđe Grbina.

Što jest, jest: ima tu nešto. Ali krivo smo se razumjeli. Peđa je meni od svih tih ljudi najsimpatičniji. Samo se Peđa uzvišeno drznuo od Predsjednice zahtijevati da na karitativni izdatak u iznosu od 1.170.000 kuna Državi plati nekoliko stotina tisuća kuna poreza, kako bi i Država mogla štogod darovati svojim „bližnjima“ koji oskudijevaju u udrugama „civilnoga društva“ poput Documente Vesne Teršelič i Zorana Pusića.

Nije li to blistav smisao za uzvišeno? Možda u današnjim hrvatskim okolnostima ravan onomu kojim je zablistao prvi filozofski svetac Sokrat kada je odbio bijeg iz atenskoga zatvora koji mu je bio organizirao prijatelj Kriton?

Tko zna.