Sjajna biografija budućeg premijera, te mudre, obazrive, promišljene, ali domoljubnim duhom natopljene prve izjave kojima se predstavio javnosti, hrvatsku naciju vode prema konsenzusu da se Tihomiru Oreškoviću ima razloga vjerovati.

Njegova misija je u prvom redu gospodarska, njegov glavni zadatak je podizanje na noge demoliranog gospodarstva i u tom smislu on ni ne krije da nije homo politicus u širem smislu te riječi.

On će vremenom, po logici funkcije koju će obnašati, morati ući i u sve moguće odaje hrvatske politike, no on je i sada prilično verziran što se, primjerice, moglo vidjeti kod izjave da je sada za ćirilicu u Vukovaru prerano, ali da će doći vrijeme za to. Ipak, u početnoj fazi ne treba očekivati da se golom politikom bavi punom snagom.

Posao sređivanja ostalih pora zapuštenog društva, koje još uvijek bazdi na Jugoslaviju i neokomunizam, na inicijalnoj razini će pasti na leđa Karamarku i Petrovu, dvojici ne samo potpredsjednika izvršne vlasti, nego i dvojici čelnika parlamentarne većine u Saboru.

Prvi ozbiljni test upravo im je na stol stavio glasnogovornik Mosta, Grmoja. Dakle, pitanje je li policija prisluškivala čelnika Mosta, sjajan je povod da se uroni u tajne hrvatskih policijskih ovlasti. Grmojine optužbe nisu zanemarive, ali u ovoj temi je odavno Miroslav Tuđman kao čelnik saborskog Odbora za nadzor tajnih službi izrekao najteže optužbe.

Tuđman je konstatirao da se u Hrvatskoj tajno prisluškuje na tisuće ljudi, s tim da ne postoji parlamentarni nadzor nad time. Radi se po Tuđmanovim rječima o tajnom centru za prisluškivanje koji se navodno nalazi pri MUP-u. Ove Tuđmanove riječi koje je izgovorio u intervjuu prije koju godinu nikad nisu “procesuirane” i to je taj ormar iz kojeg svako malo ispadaju razni kosturi. Od navodnog prisluškivanja sudaca Ustavnog suda nadalje!

No, postoji čitav niz drugih tema koje će upravo Karamarko i Petrov morati pokrenuti jer jedva da postoji segment hrvatskog društva koji ne traži temeljite promjene.

U tome im najviše mogu pomoći, ali i odmoći upravo mediji. Primjerice, neki su mediji upravo zvjerski napali dr. Antu Čorušića (kojeg mnogi vide kao ministra zdravstva), samo zato jer je najavio reforme zdravstva i jer je naznačio kako će reforme značiti da će oni boljeg materijalnog stanja biti u lakšoj poziciji za optimalno lječenje. Pokažite mi zemlju u Europskoj uniji u kojem ne vrijedi ova deviza?

Pokažite mi zemlju u Uniji koja si može priuštiti ovakvo potpuno besplatno zdravstvo? Ako reforme po definiciji znače odricanja, rezanja, smanjivanje troškova, ali i primanja, te štednju na svakom koraku, kako je moguće očekivati da će reforma zdravstva biti od toga izuzeta? Na kugli zemaljskoj, kako je svojedobno konstatirala i Hilary Clinton kada je spremala reformu zdravstva u SAD-u, “postoje samo dvije zemlje u kojima su sve zdravstvene usluge besplatne: Kuba i Hrvatska i dakako da tim putem nipošto nećemo ići”.

Ako će mediji mimo zdrave racionalnosti, samo zato da napakoste vlasti, napadati svaku reformu onako kako kritiziraju izjave izglednog budućeg ministra zdravstva, onda tu ulogu medija valja razobličiti i ljudima objasniti da država više nije u stanju financirati besplatno zdravstvo. Sve zemlje u Uniji imaju dio privatiziranog zdravstva, sve zemlje u Uniji imaju pristojnu notu socijalne dimenzije zdravstvenog sustava, to će i ubuduće imati i Hrvatska, ali u zdravstvenim uslugama će Hrvati morati participirati više nego do sada. Ako ne žele potpuni kolaps zdravstva!

Sve vlasti zadnjih 20 godina iz isključivo demagoških razloga izbjegavaju reformu zdravstva jer se boje naciji reći da ovako dalje ne može, pa ako je napokon na scenu došla vlast koja će imati snage provesti tu reformu treba joj pomoći, a ne demagoški odmagati!

Za svoj posao Orešković će realno trebati posve nove ljude. Ljude koji nisu bili dijelovi struktura vlasti i moći, ljude koji nisu zanat pekli u krilu komunističke partije, ljude koji nisu stasali u dogovornoj ekonomiji, ljude koji su iskreno prezirali dosadašnje patološke gospodarske pogreške. Takvih ljudi Hrvatska ima, samo ih partijski filteri nikad nisu pripustili naprijed. Reforma kompletne Hrvatske trebala bi početi od takvog kadrovskog odabira, s obzirom na to da su “naši dečki”, bez obzira zvali se Slavko Linić ili Borislav Škegro, uredno doveli zemlju u predvorje stečaja.

Model manijakalne privatizacije svega što vrijedi, s paralelnim okretanjem države primarno uvozu krasio je sve vlade, od Mateše do Milanovića i doveo je do toga da u Slavoniji danas ljudi gladuju. A trgovački centri koji su “opkolili” gradove prepuni su uvozne hrane.

Ako su njihovi koncepti bili pogrešni, a jesu jer su doveli zemlju pred stečaj, od tih kadrova nije moguće stvarati nukleus Oreškovićeva tima. I to je onaj kapitalni problem na koji je nedavno sjajno upozorila Višnja Starešina. Problem “naših dečki” koji su bili podjednako dobri i Anti Markoviću i Franji Tuđmanu i Ivici Račanu. Koji su interesno tako povezani da bi sutra mogli biti glavni lobistički Oreškovićev protivnik.

Temeljite reforme traže da se zemlja okrene onima koji mogu stvarati “novu Hrvatsku”. To su prvenstveno mlađi, neopterećeni i izvan komunističkih uzusa školovani kadrovi. To je dijaspora koja je prepuna kvalitetnih i školovanih kadrova i to su prvi kadrovi koji će nam stići s katoličkog sveučilišta.

Naime, tek kad ova država s 90 posto deklariranih katolika bude imala stotinu katoličkih osnovnih škola i stotinu katoličkih srednjih škola, te iz toga proizišlo katoličko sveučilište i tek kad ono bude izbacivalo desetak tisuća tako školovanih kadrova, tek tada će hrvatska država “u kadrovskom smislu” biti normalna država. Naime, našu društvenu i intelektualnu kremu kreiraju, formiraju i izbacuju najčešće fakulteti političkih znanosti i filozofije.

Kao stare kadrovske utvrde totalitarnog sustava oni nam često izbacuju “iste” kadrove: tako smo prošli metaforički i stvarni put od Gordane Grbić do Tatjane Munižabe. Za Račanovu Hrvatsku, kao nekadašnjeg nosioca “jugoslavenske sinteze”, i Josipovićevu Hrvatsku, koja je za njegova mandata bila bezlični komad “regiona”, to su bila sjajna rješenja. Za Oreškovićevu Hrvatsku trebamo nešto posve drugo.