Blog

 

Quod licet Iovi, non licet bovi.

Ili ti po naški: Što je dozvoljeno Milanoviću, nije dozvoljeno Karamarku. Tako kada se Milanović na Sljemenu vozi biciklom u suprotnom smjeru od dopuštenog i prati ga osiguranje, to medijima ispada simpatično, a Kada Karamarko posudi suprugin auto da odveze člana obitelji u bolnicu, onda se od toga nastoji isforsirati neka afera.

Zašto je Milanović letio prema Rijeci umjesto prema Zagrebu, to se mediji nisu usudili pošteno ni zapitati. Za Kotromanovića, koji je priznao da je za vrijeme dok je bio ministar tražio posao u Americi, našlo se tisuću opravdanje, a jedini oštriji kritički članak o tomu slučaju promptno je povučen s portala Index.hr. Navodno ga je povukao sam autor. Dakle, postupci desnih se iskrivljuju i uveličavaju, ponekad i potpuno izmišljaju, dok se propusti lijevih po mogućnosti zataškavaju, a ako ipak procure u javnost, onda nastupaju stručnjaci za opravdavanje u uljepšavanje.

Medijske zasjede iliti po regionski sačekuše omiljeni su žanr hrvatskog novinarstva. Dan nakon Nove godine svjedočili smo još jednoj takvoj zasjedi. Prvo su mediji izašli s viješću da je auto nekog dužnosnika s policijskom pratnjom i upaljenim rotirkama zaobišao kolonu na granici, a onda se dodalo kako se saznaje da je dužnosnik vjerojatno bio Željko Reiner. Kasnije se, naravno, ispostavilo da je riječ o standardnom postupku za štićene osobe i da ga je Reiner teško mogao izbjeći a da ne naruši neke procedure i oteža posao svojoj pratnji. Umjesto da dobije pohvalo zato što, za razliku od nekih ministara u bivšoj vladi, na skijanje ide svojim autom, on je dobio kritike za bahato ponašanje. Kako je Milanović odlazio na skijanje i koliko se dugih sati zlopatio u kolonama na graničnim prijelazima, to, naravno, nikada nećemo saznati.

Reinerov slučaj ukazuje na to će nova vlast biti pod budnom prismotrom dozlaboga pristranih medija i da će svaki korak dužnosnika biti pod povećalom javnosti. I to povećalom koje zlonamjerno iskrivljuje sliku. Doda li se tomu i bazično nepovjerenje manjeg partnera u vlasti prema većem, postaje jasno da će HDZ-u trebati puno strpljivosti, umješnosti i dobre volje da uopće do kraja oformi i očuva takvu vlast, a pogotovo da uspješno provede nužne reforme. No, na muci se poznaju junaci!

Što se hrvatskih medija tiče, stvarno je sazrelo vrijeme da izađu iz jednopartijskog načina razmišljanja i djelovanja i uđu u demokraciju. U drugim sferama života, čak i u politici, tranzicija se polako završava, jedino u medijima još uvijek cvjeta samo jedan cvijet. Crveni. Hrvatski tjednik, Hrvatsko slovo i nekoliko portala još uvijek su jedina brana tom zajapurenom jednoumlju. Koje je često na rubu bezumlja. Svega toga mora biti svjesna i nova vlast te svojim odlukama stvoriti preduvjete za slobodan i nesputan razvoj medija. Ako u tomu zakaže, bit će, bojim se, uzaludne mnoge druge dobre stvari koje će, pretpostavljam, napraviti. Orujanški, proregionski mediji su tako i od slavnih devedesetih uspjeli napraviti ”mračnih deset godina”, pa će sigurno pokušati ocrniti i izokrenuti eventualne nove uspjehe neregionske Hrvatske.