Blog

 

Đuro Glogoški i Zoran Milanović

 

Ništa nije crno-bijelo vole kazati oni koji žele ostaviti dojam ozbiljnih analitičara. Nego crno-crno, dometnuli bi pesimisti. Međutim, legendarna Vrdoljakova ”baba iz Imotskog” zna da je u Hrvatskoj zapravo sve crno-crveno.

Hrvatski novinari to onda tumače tako da sve što nije jarko crveno kao pavijanova stražnjica proglašavaju mrklim mrakom, a pavijanovu stražnjicu djevičanskom bjelinom. Tim endemskim daltonizmom obasipaju nas svakodnevno sa stranica dnevnih novina i televizijskih ekrana. Tako da je pavijanska pozadina postala svojevrsna mjera dobrote, ljepote i istine u hrvatskoj medijskoj simulaciji stvarnosti.

No, usporedimo dvije trenutne paradigme crno-bijele Hrvatske, Đuru Glogoškog i Zorana Milanovića, eda bismo vidjeli kako stvari uistinu stoje. Glogoški je više od dva desetljeća u kolicima, Milanović uglavnom u limuzini, kada ne biciklira Sljemenom u suprotnom smjeru ili ne leti na Krk. Iz romantičnih pobuda, tvrde neki. Đurino je lice ispaćeno, gotovo mučeničko, Zoranovo puca od zdravlja i arogancije. Glogoški je vječito neispavan, Milanović se suradnicima i javnosti ukazuje tek kad se dobro naspava, pa koliko traje da traje. To je ono što pažljiv promatrač može zaključiti prateći istupe i postupke te dvojice ljudi koliko god da se pi-ar stručnjaci trudili posredovati javnosti jednu drukčiju sliku. Međutim, kakvi su uistinu ta dvojica ljudi, kakav je uistinu bilo koji čovjek – to samo Bog do kraja može znati. A ako Boga nema, onda to nije ni bitno, važno je što čine i kakve su posljedica njihova činjenja po zajednicu.

Stoga pretpostavimo kao da Boga nema i pogledajmo što je posljedica činjenja te dvojice ljudi ovdje na zemlji, bez pretenzija da dokučimo ulogu pojedinca u vječnosti. Glogoški se kao dragovoljac uključio u obranu Hrvatske, ranjen je i ostao je teški invalid. Državu košta nerazmjerno manje no što je za nju dao. Zoran se, zahvaljujući ocu partizanu i trgovcu slikama golih žena Ivi Sanaderu, ubacio u diplomaciju dočim je završio pravni fakultet. Državu košta puno više od iznosa koji dobiva na ime premijerske plaće. Đurin život i bilo kakva karijera, ako pod karijerom ne shvaćamo mjesto predsjednika Udruge stopostotnih invalida, zapečaćeni su tamo negdje početkom devedesetih, Zoranova pak karijera bila je strelovita i okrunjena mjestom premijera i najmoćnijeg čovjeka u državi. Unatoč svomu invaliditetu, Glogoški se aktivirao u obrani prava branitelja i dostojanstva Domovinskog rata. Milanović se prihvatio vođenja države. Koliko je koji bio uspješan u svom djelovanju, na javnosti je da procjeni.

Međutim, posljedice njihova djelovanja nisu iste razine. Milanovićev neuspjeh može se katastrofalno odraziti na državu kao takvu, eventualni neuspjeh pak Đure Glogoškog u konačnici će biti tek mali dio ukupnog Milanovićeva neuspjeha. Jer je on formacijski odgovoran za stanje države i društva u ove četiri godine. Naravno, stvar možemo postaviti i drugačije te tvrditi da Milanoviću nije cilj hrvatski prosperitet nego hrvatska propast, pa bi onda, zapravo, hrvatski neuspjeh bio njegov uspjeh. Tako otprilike i tvrde oni koji drže da je Hrvatsku preuzela u ruke elita protuhrvatskog ishodišta. Međutim, ta je računica kratkovidna. S povijesne distance, recimo, nitko objektivan ne može djelovanje izdajice ocijeniti pozitivnim. Ne mislim da je Milanović izdajica. Ne mislim ni da je jednostavno nesposoban, on samo nastavlja svoj bruxelleski posao na stepenicu višoj funkciji. I usput nastoji zaštititi pripadnike svoga jata.

Konačno su počeli pregovori branitelja s premijerom. Kakav god bio ishod tih pregovora, dva različita svijeta, onaj Đure Glogoškog i onaj Zorana Milanovića, neće se razumjeti. Ali popustit će, kao i toliko puta dosada, onaj kojemu je više stalo do Hrvatske kao takve. Onaj tko je, ma kako to patetično danas zvučalo, bio spreman i život dati za nju. Iz ova dva portreta lako je zaključiti tko je taj od njih dvojice. Premda će ”ozbiljni analitičari” i dalje drviti kako ništa nije crno-bijelo, pesimisti da je sve crno, a ”baba iz Imotskog” će, kao i uvijek dosada, znati što je uistinu na stvari. Za razliku poklonika pavijanove stražnjice.