Blog

 

Proljetos tijekom kratkotrajne albanske pobune u Kumanovu napisao sam tekst pod naslovom Granice. U tekstu, između ostalog, izražavam i bojazan u obliku pitanja: ”Otvara li to netko kopnena vrata rijeci imigranata ili zatvara mogućnost Turskog toka?”

Bilo je to početkom petog mjeseca, danas, krajem devetog mjeseca, rijeka imigranata već je preplavila naš teritorij, a granice, važnost kojih je i bila glavna tema teksta, postale su toliko porozne i propusne da ih zatvaramo samo tamo gdje bi inače trebale biti propusne, to jest na graničnim prijelazima. Parola ”bez granica, bez nacija” u Hrvatskoj je već zaživjela.

Damir Pešorda: Granice

http://www.hrsvijet.net/index.php/kolumna-damir-pesorda/37477-damir-pesorda-granice

Iako naš premijer neuvjerljivo diže desnicu i glasom koji samom sebi ne vjeruje uzvikuje ”Hrvatska, Hrvatska!”, Hrvatska je trenutno u lošijoj situaciji nego ikada od dana svoga osamostaljenja. Aktualna vlast sve je podredila predizbornoj kampanji, potezi posljedice kojih će se sudbonosno odraziti na sljedeća desetljeća povlače se kalkulantski s ciljem da se nešto ušićari u sljedećih nekoliko tjedana. Naknadno se to nesuvislo koprcanje proglašava planom A, planom B, planom C itd. Neki se pribojavaju da će vlasti ponestati raspoloživih slova, no za to nema bojazni budući da će i izbori biti za tridesetak dana. Uostalom, pretpostavljam da će svatko normalan te planove prestati pratiti nakon slova D.

Europska unija ponaša se prema Hrvatskoj kao da joj nije članica, europski predstavnik u hrvatsko-srpskom sporu oko zatvaranja granice, koji bi zapravo trebao biti europsko-srpski spor je Hrvatska članica EU, zauzima srpsku stranu, Madžari se od nas ograđuju žicom, Bruxelles kalkulira kako bismo bili najpogodniji za tzv. hot spot ili sabirni centar za izbjeglice. Tako da je zapravo odnos EU prema Hrvatskoj više nalik odnosu imperijalnog centra prema koloniji nego odnosu prema punopravnoj članici asocijacije ravnopravnih država. Kao članovi EU osjećamo se jedino kada plaćamo članarinu, no to nije osjećaj koji bi ikoga zadovoljio ili ispunio ponosom.

Projekt brisanja nacionalnih granica i suvereniteta, kao i projekt nadomještanja ostarjelog europskog stanovništva potentnim pridošlicama iz Trećeg svijeta nisu novi projekti, postoje već neko vrijeme i ne treba ih tražiti u opskurnim teorijama urote, dostatno je zaviriti u dokumente međunarodnih organizacija, govore vodećih svjetskih političara, filozofa, sociologa i drugih stavotvoritelja. Sam ulazak Hrvatske u EU bio je svojevrsni pristanak na takve projekte i njihovu provedbu. Osobito onakav ulazak na kakav je pristajala Hrvatska, a koji je najbolje ocrtan u Sanaderovoj devizi: ”Ulazak u EU nema alternative!” Osobno sam bio jedan od relativno rijetkih u hrvatskoj javnosti koji se tom i takvom ulasku protivio, ali to što vrijeme sve više pokazuje kako sam bio u pravu, ne raduje me. Naprotiv!

Sad smo tu gdje jesmo i valja spašavati što se da spasiti. Prvo se treba riješiti aktualne vlasti koja se pokazala izvanredno umješnom i maštovitom u nanošenju štete Hrvatskoj. Drugo, potrebno je ponovo osvijestiti i učvrstiti granice, osobito one prema Balkanu. Treće, nužno je oživotvoriti Predsjedničinu ideju o uspravnici Jadran-Baltik. Četvrto, u nesigurnim vremenima treba se osloniti na vlastite snage i gledati vlastiti interes, što znači ne čekati da se naši problemi riješe na razini EU jer nam njihova rješenja, ako ih i bude, gotovo sigurno neće odgovarati. Npr. budemo li u ovoj imigrantskoj krizi odustali od čuvanja vlastitih granica i čekali da to Europa nekako riješi, može se dogoditi da postanemo sabirni centar za imigrante, što bi našu zemlju u relativno kratkom roku učinilo neprepoznatljivom i nepogodnom za ugodan i siguran život.

Možda će već u sljedećih pedesetak ili sto godina neki narodi nestati, neki novi nastati, svijet će se stubokom promijeniti. Ipak, oni tvrdoglaviji u očuvanju vlastite posebnosti sigurno će opstati. Primjer su nam Židovi. Oni su još tu, a gdje su svi oni silni narodi koji su ih osvajali i porobljavali!? A što će s nama biti, ipak ponajviše ovisi od nas samih.