Kućni odgoj čovjek stječe u nježnoj dobi.

Neki je dječak iz posuškoga Osoja dobio kućni odgoj vrlo sličan kućnom odgoju Ivice Kičmanovića.

No on nije poput maloga Zagorca, došavši u Grad, neznance pozdravljao redovničkim pozdravom Hvaljeni Isus! Ta dva hrvatska djetinjstva, zagorsko i hercegovačko, dijelilo je mnogo godina i dva svjetska rata, pa bi se moglo reći da je ovaj drugi kućni odgoj silom prilika svjetovno dozrio.

Dušo Babina, govorila je Baba, uvijek pozdravi starijega. Ali dobro pazi! Biciklistu ne spominji Isusa!

Zašto? Baba nije odgovarala. Did se smijao njezinu naputku. On je muški pregrmio dva rata, pa je na svijet i život gledao tvrđe. Za čestit život, govorio je, čovjeku trebaju dva-tri pravila. Prvo, ne daj na se; drugo, nikad ne miješaj vino s vodom; treće, gdje vlada glad, jedi manje od drugih. I nije bio zagonetan. Na sva tri zašto? imao je jasan odgovor. Na prvo: jao onomu koga drugi brani; na drugo: tako se pokvari oboje; na treće: budeš li jeo više od drugih, ne ćeš se najesti, ali ćeš se osramotiti.

Mladiću se Babina zagonetka odgonetnula sama od sebe. Bicikl je u to doba u Osoju bio najviši domet privatne prometne tehnike, dostupan samo ljudima iz bezbožničke vlasti. Opomena je trebala sačuvati unuka da već na pragu života ne zaglibi u obesvećenu svijetu. Didova odgojna pravila mladić je pustopašno izvrgavao ruglu, a u zrelim je godinama, na svoje veliko iznenađenje, otkrio da se uglavnom držao smiješnih Didovih pravila.

Gradski kućni odgoj nije se u biti razlikovao od selskoga. No on se u protoku vremena pojavno sveo na uzgoj ako ne uglađena, onda barem pristojna ponašanja.

Kućni je odgoj već kao izričaj prilično mutan.

Što je u njemu kuća? Je li to stvarna kuća temelj, zidovi, vrata, prozori, krov? Nikako. Kuća je u kućnom odgoju metafora obitelji, drugo ime sigurnosti, prisnosti, topline. No ona može biti i mnogo šira, pa i najšira metafora. Hrvatu u tuđini koji hoće kući kuća je domovina; državljaninu, a osobito državniku metaforička je kuća država; egzaltiranom Nietzscheovu filozofskom pustinjaku Zarathustri, koji slavi vječnu gradbu kuće bitka (und ewig baut sich das Haus des Seins), kuća je bivanje.

Kako u tom svjetlu stoji zamjerka hrvatske državne vlasti kućnom odgoju srpskog ministra Aleksandra Vulina?

Kao potpun promašaj.

Vulin je u Jadovnu bio gost Milorada Pupovca i Slavka Goldsteina. Pogrdio je bl. Alojzija Stepinca, nazvavši ga vikarom ustaške vojske. Vulin tako i inače govori. Njegovi ga domaćini valjda zato i pozivaju. On dakle nije svojim tobožnjim izgredom povrijedio, nego razgalio tu gospodu.

A kada je riječ o kućnom odgoju, ako je državniku država metaforička kuća, Vulinovu se kućnom odgoju nema što prigovoriti.  Njegova pogrda hrvatskoga blaženika posve je u skladu sa stajalištem Srpske pravoslavne crkve i stajalištem srpske države. One se, kao što vidimo, jednako protive proglašenju bl. Alojzija Stepinca svetcem.

Što je hrvatska državna vlast u svezi s time trebala učiniti?

O tomu se može raspravljati. No nema nikakve dvojbe da je i mogla i trebala proglasiti Aleksandra Vulina nepoželjnom osobom u Hrvatskoj i angažirati speleologe i forenzičare da pomnom obradbom Šaranove jame napokon znanstveno pomire žrtvoslovne spoznaje Slavka Goldsteina, Đure Zatezala i njihovih opovrgavatelja. Kako se ništa od toga nije dogodilo, niti ima naznaka da će se takvo što uskoro dogoditi, razboritu se čovjeku nameće pitanje o kućnom odgoju hrvatskih državnih dužnosnika.

Kakav je kućni odgoj, primjera radi, odveo hrvatskoga državljanina Stjepana Mesića u Haag da tamo u tajnosti lažno svjedoči protiv Hrvatske? Kakav je kućni odgoj toga lažnog svjedoka, kada se uspeo na Pantovčak, nukao da gnusno blati svoga mrtvog prethodnika?

Kakav je kućni odgoj nadahnuo Ivu Škrabala da zajedno sa Stjepanom Mesićem, Ivicom Račanom i Draženom Budišom pohara simboličku sferu hrvatske države?

Kakav je kućni odgoj nagnao Ivu Sanadera u politički savez s aboliranim četnicima?

Kakav je kućni odgoj dignuo ruke narodnih zastupnika u Hrvatskomu [državnom] saboru kada su se odricali isključivoga gospodarskog pojasa na Jadranu?

Kakav je kućni odgoj nadahnuo Zorana Milanovića da Franju Tuđmana (ako je vjerovati Ivici Pančiću) nazove zločincem argumentirajući tako svoje protivljenje nazivanju jednog zagrebačkog trga njegovim imenom?

Mnogo je takvih pitanja.

No, ovdje ih prestajem nizati. 

Ne toliko stoga što prelaze okvir ovoga članka koliko stoga što je, rekao bi onaj osojački Did, jalov posao tražiti u beskućniku kućni odgoj.