Ima hrvatskih državljana koji se nikako ne mire s postojanjem hrvatske države. To društvo čine vrlo različiti ljudi, od učene i uglađene gospode do posve neukih prostaka.

No svi su oni podjednako marljivi kada im se učini da mogu napraviti kakvu javnu psinu. Tako su ovih dana bučno nasrnuli na osobnu čast i znanstveni ugled akademika Željka Reinera.

Zašto? Čime im se akademik zamjerio? Konkretno ničim. Ali apstraktno ih je duboko uvrijedio. Kada je izabran za predsjednika Sabora, najavio je da će predložiti da se u naziv najvišega hrvatskog predstavničkog i zakonodavnog tijela vrati pridjevak – državni!

Ta apstraktna uvrjeda izbacila je Zorana Milanovića iz domoljubng takta Alexa Brauna, pa smo opet ugledali tehničkoga predsjednika Vlade u njegovu starom sjaju. Nakon Reinerove najave očajni je „državnik“ bolno kriknuo: Božo Petrov me je iznevjerio i „otišao u većinu s kriminalnom, špijunskom i proustaškom koalicijom“! Krik je jednako bolno, ako ne i bolnije, odjeknuo u dušama štovatelja Milanovićeva političkoga genija.

Među prvima se iz Rima oglasio dr. Inoslav Bešker. On je u zagrebačkom Morgenblattu odmah dignuo ćudorednu i znanstvenu kuku i motiku na akademika Reinera. Reiner, veli dr. Bešker, ljudski griješi i vraški ustrajava, jer tvrdi da se Hrvatski sabor god. 1848. zvao Hrvatskim državnim saborom. To je, veli dr. Bešker, neistina. Neistinu dokazuje navodeći naslov knjige zapisnika toga Sabora. U naslovu je jasno vidljiv službeni naziv ustanove: Sabor Trojedne Kraljevine Dalmatinske, Hrvatske i Slavonske. Akademik Reiner, zaključuje dr. Bešker, nije dakle vjerodostojan znanstvenik.

Uvid dr. Beškera blago je vidao ljutu ranu Zorana Milanovića. Terapiji se zatim pridružio Boris Rašeta. On se u 24 sata moralno-kritički žestoko okomio na Reinerov odlazak na skijanje. Predsjednik Sabora, zamislite, ide o svom trošku u svom privatnom automobilu na skijanje?! Da, da! I to pod policijskom pratnjom! Jee, to je tako zakonski propisano! Dobro, nije mogao odbiti sigurnosnu pratnju, ali mogao je barem stati na kraju kolone na slovenskoj granici kao i ostalih 200.000 hrvatskih građana, a ne onako vlastodržački bahato projuriti u Sloveniju!

Tako je predsjednika Sabora zapljusnula neviđena bujica klevetničkih diskvalifikacija koja je prokuljala iz zavisti, zlobe i mržnje internetskih aktivista. Tu nečist svjesno je ili nesvjesno blagoslovio Mostov glasnogovornik Nikola Grmoja ustvrdivši da je Reinerov postupak neprimjeren stanju u zemlji. Sve u svemu, „narod“ je dakle spremno podijelio Milanovićevu bol, a da terapija bude potpuna, veleučeni je Morgenblattov Jurica Pavičić intelektualno utješio bolesnika. Promaknuo ga je u znanstvenika stručno ocijenivši da je Milanovićevo baljezganje o Hrvatskoj kao „slučajnoj državi“ najbolji prinos politološkoj misli.

Ne čudim se ni Rašeti, ni Pavičiću, ni „narodu“, ni Grmoji. Malko me je ipak iznenadio „Evropejac“ dr. Bešker. Koliko je zle strasti potrebno da hermeneutičar njegova formata stane uz istinu slova protiv istine duha? Dr. Bešker naime zasigurno zna da je kraljevina – država. A Trojedna Kraljevina Dalmatinska, Hrvatska i Slavonska dugo je bila samo središnji hrvatski politički san. On se nakratko bio ostvario tek pod banom Josipom Jelačićem god. 1848./1849., no taj je ostvaraj razbijen čim je ugušena revolucija, jer je Dalmacija opet vraćena pod austrijsku upravu, gdje je ostala do raspada Austro-Ugarske.

To zasigurno zna dr. Bešker. Pa zašto se, ako to zna, tako ostrvio na povijesnu činjenicu da su Hrvati svaki put kada su pokušavali uspostaviti svoju samostalnu i suverenu državu – dakle: i pod banom Jelačićem, i pod poglavnikom Pavelićem, i pod predsjednikom Tuđmanom – svoj Sabor nazivali državnim?

Vrag zna zašto! Zašto je Ivica Račan nakon trećosiječanjskoga prevrata 2000. izbacio pridjevak „državni“ iz naziva Hrvatskoga državnog sabora? Zašto su trećosiječanjski prevratnici pomrsili nadnevke državnih blagdana? Zašto su izvrgavali ruglu Oltar domovine? Zašto su Milanovićevi ministri Rajko Ostojić i Željko Jovanović lektorirali nazive svojih ministarstava tako da su u njima, po uzoru na Srbiju, „zdravstvo“ zamijenili „zdravljem“, a „šport“ „sportom“?

Ta prevratnička „rabota“ obično se obrazlaže mržnjom prema hrvatskoj državi. No prije će biti da je ona plod nesretne ljubavi prema filozofiji povijesti Karla Marxa i Friedricha Engelsa, koju je prije četvrt stoljeća temeljito opovrgnula zbilja. Kako je ta filozofija povijesti propovijedala da je povijesno poslanje Hrvata – nestati u vrtlozima svjetske revolucije, nije nimalo čudno što se Hrvatska iz te perspektive ukazivala kao „slučajna država“, tj. provizorij između „nužnog“ raspada Jugoslavije i „nužne“ uspostave Zapadnoga Balkana. A ta bi se vizija, bude li sreće, mogla rasplinuti.