www.hrsvijet.net 02

Bližimo se kraju još jedne godine.

 

Jedne godine od niza godina koje je obilježila kriza te moralno i materijalno propadanje Hrvatske. Toliko propadanje da već poprima obilježja biblijske pošasti.

 

U knjizi Izlaska Jahve kažnjava Egipćane zato što ne puštaju Izraelce da odu iz Egipta.

 

Kažnjava ih, između ostaloga, i najezdom skakavaca: Oni se razlete po svoj egipatskoj zemlji i padnu po svim krajevima Egipta u silnoj gustoći: toliko ih mnoštvo nikad prije nije bilo niti će kada biti. Pokriju sve tlo, tako da se od njih zacrnjelo. Pojedu sve bilje u polju i sve plodove sa stabala što su bili ostali iza tuče. Ništa se više nije zelenjelo: ni stabla ni poljska trava u svem Egiptu.“ (Izlazak 10, 14-15).

 

 

 

A u Hrvatskoj?

Zeleni li se išta u Hrvatskoj?

Je li ostalo išta spomena vrijedno a da ga skakavci nisu prekrili i poklopili!?

 

Možda tu i tamo, ali samo je pitanje vremena kada će i to doći na red.

 

Protekla godina trinaesta je u nizu godina kako skakavci brste sve čega se dohvate. Ali neobični su to skakavci, nisu kao oni biblijski, nisu ni kao oni obični, nisu obične štetočine, ne, to su medonosni skakavci, skakavci koji ovdje brste a negdje daleko med donose. Želučića oteščalih od ovdašnjeg sladora poslušno lete u europske i svjetske košnice i nemali dohodak gospodarima donose. S ”inozemnog vidikovca” naši su kompradori zapravo vrijedne pčele radilice.

 

Jer Hrvatska je bogata zemlja, a Hrvati još uvijek među bogatijim narodima. Samo toga nisu svjesni. ”Nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva” – svojedobno je pjevao pjesnik; ali ne radi se samo o algama, tu su te uvale kao takve, obala i otoci, more i podmorje, brda i planine, pašnjaci i šume, žitnice, sunce, vjetrovi, rijeke i potoci, tisućljetni gradovi, dvorci i utvrde, listine i povelje, ”Judita” i ”Dubravka”, i ”Vukovarski arzuhal”.

 

Rijetko se koji prosječni Europljanin može mjeriti s prosječnim Hrvatom po broju stambenih kvadrata ili zemljišta u svome vlasništvu. Cijele generacije europskog urbanog stanovništva, nerijetko i sa solidnim primanjima, nemaju ništa svoje po kapom nebeskom. Kupljena ljubav tajlandskog dječaka ili djevojčice ne može se mjeriti s pogledom u zvjezdano nebo s vlastite djedovine, što god o tome mislili ili govorili učoporeni naprednjaci. Odnosno urojeni, kad je već o skakavcima riječ.

 

Sve što smo činili posljednjih trinaestak godina jest bezumno nastojanje da se riješimo tog bogatstva koje nas je u ”naprednom” europskom okruženju činilo tako nemodernima, zaostalima. E da bi se, lišeni djedovine i sjećanja na djedove, učinili dostojnim europskog društva. Točnije, društva europskih i svjetskih parija. Elite, naime, i tamo sve više zemlje i zgrada bilježe na svoje ime ili na ime svojih tvrtki. Kao i kod nas uostalom.

 

Sjetite se, recimo, Nadana, kako je taj brižno skupljao! I zato svi ti maštoviti krediti i još maštovitije kamate, zato stalno novi i novi porezi, sve je tu u funkciji svetoga cilja ”nove demokracije”, ”nove pravednosti” i svega novoga što nas u posljednje vrijeme snalazi.

 

A taj ”sveti” cilj je: istjerati nas iz naših domova, iz naših uvala i naših ograda, s naših njiva i naših pašnjaka, iz naših bogomolja i naših okupljališta, iz naših obiteljskih gnijezda, ući u naše postelje, naše misli, nade i vjerovanja, učiniti nas zombijima, automatima koji podjednako poslušno plešu ili rade, plješću ili zvižde. Nisu bez vraga trenutno u filmskoj produkciji najzastupljenije dvije podvrste horrora: oni o nadljudima vampirima i oni o zombijima.

 

Jahve je Egipćane kaznio zato što nisu pustili Izraelce da odu iz njihove zemlje, a nas je Bog kaznio zato što nismo pustili one čiju je ideologiju vrijeme pregazilo da odu s vremenom. Nego smo ih, štoviše, slobodno birali, opet i opet!

 

A sada kada su se dobro navezali na vampirsku agendu izvana, bogzna kako ćemo ih se uopće riješiti.

 

Nevoljama usprkos, dragi čitatelji, čestit Božić i sretnu Novu godinu vam želim.

A po Novoj ostaje nam biti stare bitke.

 

Damir Pešorda