„Istina, potpuno si u pravu.

Slažem se i isto mislim.

I  znaš, ima nas puno

koji tako mislimo …

Ti i Ja!“

Ova rečenica je bila neka vrsta točke na kraju jednog telefonskog razgovora kojeg sam nedavno, tamo negdje pred sam početak Došašća, vodio sa svojim kolegom i prijateljem.

Ogorčen stvarnošću koja mi se svakodnevno kesi u lice, događajima koji se trude porušiti sva uporišta i ispljucati sve snove, s užasnim osjećajem nemoći u slušalicu sam istresao  frustracije i razočaranja strukom i poslom kojim se obojica bavimo, i zemljom i društvom u kojem živimo.

On je slušao, potvrđivao i na kraju zaključio na svoj poznati duhovit i ironičan način iz kojeg je ipak izbijalo ogorčenje ništa manje od moga: “…ima nas puno koji tako mislimo… (tu je napravio dramsku pauzu tek toliko da me navuče da u djeliću sekunde povjerujem, možda se i obradujem tome što ipak ima još ljudi koji isto ćute, a onda je poentirao) …Ti i ja“!

Gorko sam se nasmijao.

Gorka okusa smo se pozdravili …

To „ti i ja“ dugo je ostalo u meni.

Još i danas je tu.

U danima neposredno nakon tog razgovora, ta prijateljeva rečenica u meni je odzvanjala kao poraz, kao glas što besmisleno odzvanja u bezdanu, kao samoća …

Zar je moguće, zar zaista nitko više, zar uistinu samo ti i ja?!                                              

Koliko smo se puta u ovom vremenu što je iz nas osjetili sami bez obzira koliko je tih „ti“ bilo uz naše „ja“?                                                                                            

I jednom je previše!

A tamo, pred više od dvije tisuće godina bilo je ovako.

Jedne noći Ona i On pokucali su na jedna vrata, tražeći pomoć.

Ona je pod srcem nosila čedo, On je sa strepnjom pazio na svaki drhtaj njena lica.

S druge strane glasovi bez lica rekli su im da su protiv njihova ulaska.

On je tada vjerojatno zdvojno rekao: Kako ćemo sad sami, Ti i ja?

Ona je onda s osmjehom vjere uzela njegovu ruku, pa krenuše u samoću pustoši, da u toplini štale  donesu svijetu spas i misao da „ti i ja“ možemo sve kad nam pod srcem diše istina života.

A istina je da čovjek više od toga „ti i ja“ i ne može.

To je vrhunac, smisao i nada.

„Ti i ja“, zar to nije čitav svijet?                                                                            

 Želim vam da to „ti i ja“ sa svom svojom množinom i snagom ispuni Božić i osnaži dane u godini u kojoj nam je biti zajedno.

Ne sami!                                                                                                                                                                         

Trpimir Jurkić

Božić 2013.