Što smo to, zaboga, jučer učinili mi zloglasni Hrvati?

Jesmo li, kako je predvidio umni Davor Butković, postali Srbi?

Jesmo li, kako nas je upozorila Mirjana Krizmanić, sebi svezali „štrik oko vrata“?

Jesmo li se, kako mudruje Norbert Mappes-Niediek, od istočnoga Zapada pretvorili u zapadni Istok?

Je li to, kako je uoči referenduma državnički naslutio Ivo Josipović, katastrofa za Hrvatsku?

 

 

 

 

Mogao bih u nedogled nizati panične opomene i upozorbe mudrih ljudi (poput Vjerana Zuppe, Branimira Pofuka, Many Gotovac, Sandija Blagonića, Vesne Kesić itd.); mogao bih potvrđivati ili opovrgavati njihove argumente; mogao bih s njima bugariti ili parodirati njihove žalopojke o tomu kako smo „napredak“ gurnuli „korak natrag“; mogao bih se zlobno smješkati ili mrzovoljno mrgoditi.

 

No, ne ću ništa od toga.

 

Moj bi glas, kakav god bio, u toj kuknjavi potonuo.

Zato radije ostajem pri svomu prvom pitanju.

 

Što smo, dakle, jučer učinili?

 

S obzirom na trenutni pravni učinak: malo pa ništa.

 

U Ustav smo unijeli čl. 5. Obiteljskoga zakona: Brak je zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca. Definicija formalnologički stoji. Ona uredno određuje bit stvari najbližim rodnim pojmom (“životna zajednica“) i vrsnom razlikom („žene i muškarca“).

 

S toga motrišta ona bi oduševila i Aristotela, utemeljitelja formalne logike.

 

Sadržaj definicije potvrđuje cjelokupna hrvatska povijest. Ta ju je povijest  i unijela  u Obiteljski zakon. Dosad još nitko nije osporio ustavnost toga zakona.

 

Što, dakle, može biti prijeporno u tomu što smo jednu od stožernih vrjednota svoje uljudbe usidrili u Ustavu?

 

Ništa.

 

Druga je stvar što se stožerne vrjednote hrvatske uljudbe ne uklapaju u vrijednosni sustav sadašnje vlasti u Hrvatskoj. Jasno je to iz niza izjava i postupaka.

 

Toj je vlasti Republika Hrvatska – „višenacionalna država“ i „dom nacionalnih manjina“ (Ivo Josipović);

 

Hrvatska joj je „slučajna država“ (Zoran Milanović);

 

ona nasilno i protuzakonito uvodi dvojezičnost i postavlja ćirilične natpise u Vukovaru;

bez imalo srama predvodi kampanju protiv zdravog razuma i Obiteljskoga zakona;

prijeti da ne će dopustiti referendum o ćirilici bez obzira na broj potpisa što ih je skupio Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara.

 

I sve to naziva – „napretkom“!

 

Što s takvom vlašću?

 

Narod ju je na Dan sjećanja u Vukovaru ostavio samu sa stranim diplomatima, Miloradom Pupovcem i tjelesnom stražom.

 

Jučer ju je na referendumu o braku potukao dvotrećinskom većinom glasova.

 

Oba je poraza mogla izbjeći, prvi – držeći se zakona;

drugi – prihvaćanjem očitovane volje oko 750.000 ljudi.

 

Ali ta je vlast slijepa.

 

Ona se samovoljno koprca i obijesno kopita.

 

Ako doista počne, kako najavljuje Zoran Milanović, krotiti suverenu narodnu volju, nitko ne zna što nas čeka.

 

Benjamin Tolić

(www.hrsvijet.net)