Oreškovićev doprinos slomu hrvatske nacionalne politike

Kazimir Mikašek-Kazo

Državnički potez Tomislava Karamarka i njegovo velikodušno prepuštanje mjesta predsjednika Vlade „nezavisnom“ Tihomiru Oreškoviću dočekan je u domoljubnim krugovima s velikim oduševljenjem i činilo se kako je Karamarko znatno učvrstio svoj politički položaj i osigurao mjesto predsjednika HDZ-a na dugi rok.

„Most“ je pomoću svojih nalogodavaca uspio izvršiti jedno od svojih ključnih predizbornih obećanja. Uklonili su iz utrke za premijera i Milanovića i Karamarka i kada se činilo da će taj dogovor biti zalog za plodonosnu suradnju Domoljubne koalicije s Mostom stvari su dobile sasvim drugačiji izgled. Most, u suludoj i ucjenjivačkoj kadrovskoj križaljci, nastavio je s politikom ucjene, a svojim vetom na sve kandidate koji nisu odgovarali interesima njihovih nalogodavaca usporio je procese formiranja vlasti dovodeći time u pitanje i svoju vjerodostojnost i temelje politike nacionalnih interesa.

Ucjenom i uklanjanjem Milijana Brkića kao kandidata za ministra branitelja Most je spriječio jačanje HDZ-ovog utjecaja u braniteljskoj populaciji koja je značajno biračko tijelo!

Nade hrvatskog naroda kako konačno imamo čvrste poluge vlasti na Pantovčaku u Banskim dvorima i u Domoljubnoj koaliciji kao garanciji unutarnje politike i nacionalne sigurnosti preko ovlasti prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka, rasplinule su se kao balon od sapunice. Pred vratima Banskih dvora stajali su redovi likova iz poražene kmerske politike i lagano, sistemom ucjena, zauzimali su svoje važne funkcije u kabinetu Premijera i u najvažnijim resorima bitnim za budućnost Hrvatske. Nije uopće bilo važno tko će „uplivati“ u Vladu, bilo je važno što više smanjiti utjecaj HDZ-a i Domoljubne koalicije.

Tomislavu Karamarku ostale su ovlasti, ostala je titula, a praktično je izgubio sve političke alate kojima bi mogao dosljedno provoditi onu politiku koju je obećavao u predizbornoj kampanji. Kao svojevrsna “točka na I” došlo je i imenovanje Danijela Markića za ravnatelja SOE, Markića koji je bez ikakve sumnje kandidat Dragana Lozančića, a samim time i kandidat Josipovićevih mentalno komunističkih krugova koji su, to je sad više nego očito, samo prividno poraženi.

Tihomir Orešković više nije enigma na političkom tržištu, Tim je pročitana knjiga i po zakonu jednostavne političke logike i analitike vidimo njegov lik i djelo u punom svjetlu. Tim je homo-politicus kao i svi drugi, poštuje političku abecedu i zna za pravilo da je početak mandata zapravo i početak nove predizborne kampanje za drugi mandat. Tim je u Hrvatsku došao ostati a ne otići, na vrhuncu svoje poslovno menadžerske karijere pobijediti, a ne biti poražen! Kako to učiniti bez političkog izbornog legitimiteta, bez izborne baze, bez stranke koja će ga ubuduće kandidirati za isto mjesto Premijera?

S druge strane Tim zna da je nemoguće u jednom mandatu polučiti značajnije ekonomske rezultate i probitke Hrvatske, on to zna, a o tome najrječitije govori njegov državni proračun za 2016. god. Nema tu revolucije, nema pravih reformi, nema rezova i sve se svelo na Most-ovu reformu Mesićevog ureda. Sve se svodi na pogodovanje uvozničkom lobiju i krupnom kapitalu! Međunarodna ugroza islamskim migrantima i prijetnja trećim svjetskim ratom također nam ne ide na ruku. Kapital u takvim situacijama „bježi na sigurno“ i bježi od svake rizične investicije. U Hrvatskoj su još uvijek sve investicije rizične ili sklone totalnoj korupciji postavljenoj po načelu “snađi se druže”.

Tim Orešković će ovaj mandat potrošiti za stabiliziranje svog političkog položaja kako bi u drugom mandatu polučio pobjedničke rezultate. U toj razvidnoj taktici ne može se osloniti na HDZ i Domoljubnu koaliciju, jer zna da je do položaja Premijera došao sistemom ucjene, a ne po blagonaklonoj želji Domoljubne koalicije i njihovih glasača. Tim zna da će na sljedećim izborima, ma kada se oni održali, premijerski kandidat Domoljubne koalicije biti Tomislav Karamarko. Zbog toga je prisiljen svoje mjesto pod političkim nebom tražiti „ulijevo“ a taj put „ulijevo“, od sveg srca mu želi premostiti Most s Neretve. Podsjeća me to na Titov most s Neretva, kada je Tito rušeći most spasio svoje dupe, ne obazirući se na sve one ranjene partizane iz bajke o mostu na Neretvi.

Tim, tvrdoglavi Ličan, ne podnosi poraz, a pogotovo ne poslovni poraz na vrhuncu svoje životne karijere. Da bi ostao politički neporažen dobar mu je Most, Komadina, Pašalić, Opus Dei, Pavić, Markićka, Handžeković, Luković, Josipović, HNS, IDS i ostali ljevičari i centristi kojima je zajednička poveznica NE LUSTRACIJI! STASTUS QUO! Koga je briga za Hrvatsku nacionalnu politiku kada je u pitanju vlastita karijera, ponos i status kojega je u životu stekao istim tipom lobiranja kakvo je sada na političkoj sceni u Hrvatskoj? Ni u jednoj „multinacionalki“ ne možeš postati netko i nešto bez interesnog lobiranja grupacije kojoj si kasnije rob. To je bar poznata stvar. Pred Timom je bila dilema – ili poraz ili ćeš nam biti sluga? Više je nego razvidno, odlučio je služiti interesnim grupacijama, odlučio je služiti poraženim anacionalnim skupinama i osvetnicima “s desna” nadajući se da će mu upravo oni osigurati drugi mandat i konačan poslovni i politički uspjeh koji bi zaokružio njegovu životnu karijeru.

Čini mi se, prevario se!? Zaboravio se sjetiti šta će na to reći hrvatski prevareni narod koji mu već sada, unatoč rezultatima krivotvorenih anketa, masovno okreće leđa. Tim će doživjeti ono što je Milanović doživio u Vukovaru i Kninu. Tim ne razumije da hrvatski narod nije okrenuo leđa Milanoviću zbog manjka par kuna u vlastitim džepu, zbog malih plaća i mirovina. Narod je Milanoviću okrenuo leđa zbog veleizdajničke politike, odnarođenih političkih poteza, zbog izdaje nacionalnih interesa i potpune devastacije svih nacionalnih institucija i simbola. To je okupilo hrvatski narod na platformu protiv Milanovića. Hrvatski narod i danas dobro zna da im nikakav čarobnjak TIM ne će donijeti brzo blagostanje, ali da im otima isto ono što im je oteo Milanović već je više nego razvidno. Oteo nam je nacionalni ponos. Za Tima je suradnja s Komadinom apsolutno prihvatljiva, jer eto nema više štetočine Milanovića i čini se da je to neka nova „socijaldemokratija“ kreirana od Ive Josipovića i Budimira Lončara. Grdno se vara! Komadina i riječka udbaška struja sto puta su opasniji za hrvatske nacionalne interese od mangupa Milanovića.

San o zajedništvu, san o hrvatskoj jedinstvenoj unutarnjoj i vanjskoj politici, Orbanovskoj politici zaštite nacionalnih interesa u ovoj međunarodnoj ugrozi, rasplinuo se kao balon na igli sebičnih politikantskih interesa pojedinaca i interesnih grupacija. Njima je važnije spasiti vlastito političko „dupe“ nego Hrvatsku.

Tomislav Karamarko će ostati predsjednik HDZ-a, predsjednici Republike su posljednjim ucjenama još više svezali ruke i ograničili medijski prostor, HRT se u trenutku može ponovo transformirati u partijsku TV šupu, a ostali mediji u vlasništvu „masona“ iz Kardinalove propovijedi i nadalje razbijaju Domoljubnu koaliciju. Tihomir Orešković je upravo na turneji u Slavoniji gdje kupuje naklonost HDSSB-a i gradonačelnika Osijeka, SDP-ovog čovjeka.

Šta još treba učiniti Tim da zadovolji anacionalne interese svojih „novih političkih mentora“? Možda je na meti za odstrjel naš najbolji ministar Hasanbegović? Ne bi me začudilo da je upravo tako!? Logično!?

Dolazi ljeto, „sezona kiselih krastavaca“ i vrijeme da se do kraja medijski umijesi pogača koalicije „trećeg puta“ s Komadinom, koalicija na neraščišćenim zločinima iz dalje i bliže povijesti Hrvatske uključujući i kriminal u pretvorbi i privatizaciji. Laku noć Hrvatska!

Kako bi se to izbjeglo, na potezu su HDZ i Tomislav Karamarko!