„Što god radite, zdušno činite,

kao Gospodinu, a ne ljudima.“

(Kološanima 3,23)

1878. godine kada je Škot Alexander Mackay stigao tamo gdje je danas Uganda, kako bi služio kao misionar, najprije je izgradio kovačnicu i to u plemenu kojim je vladao Kralj Mutesa. Seljani bi se okupili oko ovog stranca, koji je radio svojim rukama, čudili bi se, jer svatko je „znao“ da je rad bio za žene. U to vrijeme, muškarci u Ugandi nikada nisu radili svojim rukama. Napadali su druga sela kako bi uhvatili robove i prodavali ih strancima. A sada gle ovog stranca, radi svojim rukama i kuje ratarske alatke.

Radna etika i život Alexandera Mackaya rezultirali su vezama sa seljanima i audijencijom kod kralja. Mackay je izazvao Kralja Mutesu neka okonča trgovinu robljem. I on je to i učinio.

U Svetom Pismu, čitamo o Basalelu i Oholiabu, koji su bili izabrani od Boga i od Boga nadareni, umjetničkom mudrošću, uviđavnošću, razumom i svakom vještinom, za rad svojim rukama. Oblikovali su i izradili šator svjedočanstva, kovčeg zakona, pomirilište nad njim i druge sprave u šatoru. (Izlazak 31,1-11). Poput Mackaya, oni su častili Boga i služili mu svojim talentom i radom.

Mi težimo kategorizirati svoj rad bilo kao vjerski rad ili kao sekularni. A u biti, razlika među njima ne postoji. Bog je oblikovao svakoga od nas na način da naši doprinosi Kraljevstvu Božjem budu jedinstveni i smisleni. Čak i kada imamo malo izbora gdje i kako raditi, Bog nas poziva da ga u cijelosti upoznamo – i On će nam pokazati kako mu služiti – upravo sada.

Oče, podari mi svijest o mojem mjestu u Tvojem poslu. Pomozi mi vidjeti Tebe na djelu u ljudima i mjestima gdje ja provodim svoje vrijeme.

Bog će nam pokazati kako mu služiti – ma gdje god mi bili.