S koje god strane i iz kojega god kuta gledate kuglu, ona je ista – kuglasta. Zato je švicarski astronom Fritz Zwicky, genijalna i nezgodna narav, svoje kolege nazivao ”kuglastim gadovima” jer su, držao je, gadovi iz kojega god ih kuta gledali. Zwicky je zasigurno prestrogo sudio svoje kolege, međutim sintagma ”kuglasti gadovi” odlično opisuje jednu vrstu ljudi i te kako zastupljenih u svijetu politike.

To je naime područje gdje njihova kuglastost predstavlja znatnu prednost. Promatrajući kako se novopridošlice u političku elitu ubrzano debljaju, ponekad pomislim da to oni žure da se i fizički suobliče s kuglom.

Najnovija događanja oko hrvatske Vlade iz dana u dan sve više razgolićuje jad i bijedu hrvatske politike, a ”kuglasti gadovi” razletješe se u potrazi za toplom rupom u kojoj će se skriti kao kugle po biljarskom stolu. Mučno je to i gledati, a oni, čini se, voljko u tomu sudjeluju. Kaže mi prijatelj, jedan od onih sa dugim stažem bivanja ”na ledu” u onom bivšem sistemu, osjetim li smrad u zraku. Kakav smrad? – čudim se ja. Znaš – veli on – to je onda kada se govna prestrojavaju, smrdi do neba! U društvima kao što je naše, društvima oskudne demokracije i okrutne povijesti, kad netko pada – oko njega se sve uskovitla od prestrojavanje. Takvo nekakvo komešanje da se uočiti oko još uvijek aktualnog predsjednika HDZ-a.

Stoga ne želim biti još jedan od tjednih komentatora koji se natječu u tomu tko će veći kamen baciti na Karamarka. Nikada ga nisam osobito hvalio niti mu do kraja oprostio bliskost s Mesićem, ali napadati ga s istih pozicija kao Božo Petrov i Milanovićeve medijske falange ne mogu i neću. Čudi me, recimo, da Tihomir Dujmović ultimativno traži Karamarkovu glavu bez obzira na krivicu samo da se Milanović ne bi vratio na vlast. Pri tomu čini jednu neshvatljivu logičku pogrješku. Naime, a priori prihvaća tezu da je jedini Petrovljev motiv da zahtjeva Karamarkovo povlačenje moralna čistoća, a ne možda sračunati plan da se destruira HDZ. Nekako imam osjećaj da Božo ne bi stao nakon micanja Karamarka nego bi nastavio demontirati HDZ.

Pritom Dujmović izriče i jednu prijesnu laž da se Karamarko odbija povući, dok Petrov prihvaća tu žrtvu u ime nacionalnih interesa. Istina je međutim potpuno suprotna: Karamarko pristaje na povlačenje uz uvjet da se i Petrov i Orešković povuku, dok njih dvojica kažu da se oni neće povući jer ništa nisu krivi niti su krizu izazvali. Što također nije točno jer je upravo Božo Petrov izazvao krizu svojom odlukom da ultimativno traži Karamarkovo povlačenje prije nego što Povjerenstvo za sukob interesa donese svoj pravorijek o njegovu slučaju. Istu laž bez imalo skrupula ponavlja i Ivan Miklenić čak i nakon što je Karamarkovo povlačenje već postalo gotova stvar i naveliko se špekuliralo o novoj vladi bez posvađenog trojca. Nije dobro kada kolumnistička uzdanica hrvatske desnice i urednik glavnog katoličkog tjednika u zemlji tako lako lažu. I to na štetu legitimnog predsjednika stožerne desne stranke u zemlji.

Što se iza brda valja, ne znam – ali neistina je uvijek neistina i ne može je nužda učiniti istinitom i dobrom. Ima nešto kuglasto u svemu tomu, a to nikako ne ulazi u moju ćoškastu hercegovačku glavu. Kad ovaj članak ugleda svjetlo dana u novom broju Hrvatskog tjednika kriza će se vjerojatno već rasplesti ovako ili onako. Karamarkove šanse da ‘ostane u sedlu’ doista su minimalne, a ni HDZ-u se, bojim se, ne piše dobro. Tužno je da je nekoć slavnu Tuđmanovu stranku rasturio provincijski psihijatar. Svojedobno je jedan simpatični fantast iz Meksika tražio Troju u Gabeli nedaleko od Metkovića. Ako se pokaže da suvremena inačica ”trojanskog konja” dolazi iz toga kraja i zove se Most, Salinasova bi teorija dobila neočekivanu potporu.