Javna priopćivala složno navješćuju: Ovaj tjedan pada Vlada Tihomira Oreškovića! Moja neznatnost nije tako sigurna. Danas, dva dana prije najavljenog raspleta krize vlasti, meni se čini podjednako vjerojatnim da će Vlada pasti i da će opstati.

Nakon toga očitovanja moglo bi se pomisliti da sam podlegao dijalektici Vladimira Šeksa. On ovih dana tvrdi da je još moguć „kopernikanski obrat“ u hrvatskoj politici. Mene taj retorički cvijetak gorko nasmijava. Kopernikanski se obrat, zna to politički heliocentrist Šeks, dogodio prije više od desetljeća i pol. Od tada se hrvatska politika – najprije kao SDP-ova politika „novoga smjera“, a zatim kao HDZ-ova „proeuropska politika“ – više ne vrti oko Zemlje (Hrvatske), nego oko svojih Sunaca (Bruselja i Washingtona). U toj orbiti ustrajale su i SDP-ova „nova pravednost“ i HDZ-ova „nova suverenost“. A iz heliocentričnoga sustava, to bi i cvrčku moralo biti jasno, nije moguć „kopernikanski“ obrat. Šeksov je dakle astronomsko-filozofski izričaj u cjelini potpuna besmislica. Ali u dijelu ipak krije i zrnce smisla. Uvijek je naime u koloniji moguć, katkad i vjerojatan, nekakav obrat. A svaki rasplet krize uvijek vodi ili gore ili dolje, ili u ozdravljenje ili u propast.

Nisam kanio visoko govoriti o niskim stvarima. Ali ne mogu se oteti tomu smiješnom postupku. Na nj me sile dva hrvatska uglednika – gospodin vlč. Ivan Miklenić, urednik Glasa Koncila, i gospodin Tomislav Panenić, ministar gospodarstva u Oreškovićevoj Vladi. Vlč. Miklenić me je zaprepastio razmatranjem o općemu dobru, a Panenić opaskom: „Traže Barabu!“, koju je u bijegu od televizijskih kamera huknuo na Trgu sv. Marka.

Pa što je tu zazorno? Valjda vlč. Miklenić zna što je opće dobro? O, da! Znade on, kako ne bi znao! I ne libi se točno odrediti tu vrjednotu. Opće je dobro da jači sluša slabijega; opće je dobro da predsjednikom vlade bude čovjek koji nije pasivno, a možda ni aktivno sudjelovao na parlamentarnim izborima; opće je dobro da najamnik otpušta poslodavca; opće je dobro država koja dopušta da u njoj urednik Glasa Koncila, u suglasju s urednicima javnih općila u tuđinskomu vlasništvu, osudi prvoga potpredsjednika Vlade i njegovu stranku prije nego što ih osude državne institucije. A još je veće, ako ne i najveće opće dobro oblikovati – prešućujući i lažući – otkupiteljske likove Bože Petrova i Tihomira Oreškovića na podlozi opačina njihovih političkih „suradnika“ Tomislava Karamarka i Hrvatske demokratske zajednice. Kao da odnekud zvoni stari praporac vlč. Miklenića: Tko je s razlogom ili bez razloga izašao na zao glas, neka se povuče iz politike.

Od te nakazne, da ne velim: nekršćanske, promidžbe općega dobra gora je stiroporna, da ne velim: bogohulna, pobožnost Tomislava Panenića. Vlč. je Miklenić valjda svojom duhovničkom zauzetošću za Most uvjerio ministra gospodarstva da je Božo Petrov naš Gospodin, a Tihomir Orešković njegov dvojnik. Stoga je ministar duboko zagrebao u povijest spasenja, uzdahnuvši: „Traže Barabu!“ A tko je naš Baraba? Tko? Očito: Tomislav Karamarko. Metafora je bez ikakve dvojbe podjednako bogohulna i promašena. Petrov (odn. Orešković) nije naš Gospodin. Niti je Karamarko naš Baraba. To je izvjesno. No, budući da je Hrvatska članica Europske unije, vjerovali mi ili ne vjerovali u teoriju urote, malo je vjerojatno da nitko nije naš ako ne Pilat, onda barem – Rimljanin.

Moglo bi se pomisliti da ja ovdje branim Karamarka. To je donekle točno. Ali branim ga samo od podvala onih koji su mu glatko oprostili ono što mu ja nikad ne ću oprostiti.

Tko je proizveo ovo ozračje posljednjih dana? Svi oni koji iz njega misle izbiti kakav probitak: koalicija Hrvatska raste, „udarne brigade“ bivše vlasti, tzv. lijevi intelektualci, „lijeve“ građanske udruge, sve vrste bivših nametnika na državnomu proračunu, nezadovoljnici na vlasti. Kuku i motiku vitlaju različiti aktivisti. Nacija napeto čeka, tko će dolje, tko li gore. Kako sam se družio s vlč. Miklenićem i ministrom Panenićem, neka i meni bude dopušteno zagrabiti iz Novoga zavjeta. Tamo, u Drugoj poslanici Timoteju, sv. Pavao opisuje posljednje dane. Ljudi će, veli, biti sebeljubni, lakomi, hvalisavi, oholi, psovači, ne će slušati roditelje, bit će nezahvalni, bezbožni, neljubazni, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, izdajice… Kao da ima pred očima današnju hrvatsku političku klasu!

Na svu sreću nacija nije takva, a ovo i nisu nikakvi posljednji dani, nego samo slutnja novoga početka. A tko će gore, tko li dolje? To je dakako vrlo važno. Ali za ovu ekipu koja se jati oko novog „nestranačkog predsjednika Vlade“ vrijedi ona Heraklitova: Put gore i put dolje jedan je te isti.