Blog

I Hrvatska je dio dovršenog postfeminističkog procesa feminizacije društva. Od Ustavnog suda, preko Pantovčaka do Agrokora Hrvatskom drmaju žene. Kolinda je naša liderica za 21. stoljeće, stoljeće u kojem je “vječno žensko” trijumfiralo nad zbunjenim muškarcem. Ali, ako Jakov “pukne”, ne piše nam se dobro…

Prije desetak godina u Francuskoj je jedna knjiga uzburkala žestoke rasprave. Radi se o djelu Èrica Zemmoura, novinara i polemičara dnevnika Le Figaro pod naslovom “Prvi spol” u kojoj se iznosi snažna teza: Ako muškarac želi uspjeti, mora postati žena. Prema Zemmourau, u moru stereotipa o potlačenoj i diskriminiranoj ženi u zadnjih pedesetak godina dogodio se sasvim suprotan proces. Dok feministice kriče mašući statistikama o prevlasti muškarca, društvo se feminiziralo, ženske vrijednosti postale su dominantne: intuicija ispred razuma, konsenzus nasuprot autoritetu, konzumerizam ispred proizvodnje, emocije ispred razbora, izgledanje i pokazivanje ispred bivstvovanja, tolerancija ispred konflikta, pri čemu se pod konfliktom ne misli na oružani sukob, na fizičko nasilje. Dok je feminizam sedamdesetih godina tražio da žene budu kao muškarci, da rade kao muškarci, danas je obrnuto, radi se o tome da muškarci usvoje ženske vrijednosti. Žena više nije spol, već društveni ideal. Tako i muškarac koji želi uspjeti mora usvojiti dominantne ženske vrijednosti, feminizirati se, pa i u smislu izgleda i odnosa prema vlastitom tijelu, od depilacije preko “kvarcanja” pa sve do odustajanja od glavnih svojstava muškosti postavši brižan, pitom i nježan k’o curica.

Ovaj proces prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi “Društvo bez očeva”, društva u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan. Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do “zaključka” da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, “očevi”, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, “ubiti oca”, muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola i ratnika. Tako se od hijerarhijskog modela društva koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam u kojem je “zabranjeno zabranjivati”, dočim je svaki autoritet sumnjiv, represivan. Muškarac i društvo se sve više feminiziraju, a, kako upozorava i Zemmourau, “da biste uspjeli morate postati žena” i uklopiti se u društvo kojim vlada “feminily correct”. Žensko pitanje, od znanstvenih studija do medija, iskače iz svake paštete.

Od ovog novog vala feminizacije društva nije ostala imuna ni teologija, sa žestokim napadom na “Boga Oca” kao arhetipom sveg zla i represije muškog monoteizma. I sama Katolička crkva, posebno klerički stalež, sve je feminiziraniji, tako da je ovdje u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji za svećenike nastao izraz “sekani”. I sama teologija se feminizira, pa se više govori o milosrđu nego o pravednosti, o Bogu kao dobrom ocu, o “curici” koja samo ljubi i prašta, ali ne sudi, a ređenje žena postalo je primarnije od vječnog spasa i eshatoloških pitanja. Egalitarni sindrom, nasuprot hijerarhijskom, posebno za ovog pontifikata, zahvatio je srce Katoličke crkve u njenoj daljnjoj feminizaciji. U konačnici, sveti Josip u odnosu na Mariju Bogorodicu odavno je treća svetačka liga.

U politici je slično, kada se pojavi neki muškarac “staroga kova” poput Orbana, to je šok za cijelu Europku uniju i mnoštvo nevladinih udruga, muškarac treba cendrati kao Tsipras, a ne režati kao Orban.

Paralelno s tim feminiziranjem muškarca i društva na svim razinama, događa se defeminizacija žene, pa je feminizacija društva postala problem kako za muškarce, tako i za žene. S jedne strane muškarci i očevi zbunjeni su u svojim ulogama, pa se u nedostatku novog identiteskog okvira drže “feministički korektnoga”, a s druge strane i žene sve teže nalaze “arhetipskog” muškarca pa pate uslijed, psihičke i fizičke, odsutnosti muškarca i muškosti u vlastitom životu. Premda postoji snažni stereotip kako je ženama, u kontekstu identiteta i uloge oca i majke bilo teže, stvari ipak ne stoje tako. Otac, muškarac, uvijek je bio ranjivija kategorija.

Majčinstvo i majčinska uloga su manje ranjive od očinske iz jednostavnog razloga što se iste definiraju biološki, proizlaze iz same naravi: trudnoća, dojenje, tjelesna intimnost, dominacija u fizičkoj i psihičkoj skrbi za dijete, posebno u procesu primarne socijalizacije. Očinstvo, pak, s druge strane, je kulturološka tvorevina (te samim tim ranjivije u svom identitetu) i tijekom povijesti doživljavalo je mnoge radikalne promjene. Komparativna antropološka istraživanja koja je tridesetih godina poduzeo Malinowsky među primitivnim narodima Indonezije i Afrike pokazuju kako je očinstvo, za razliku od majčinstva, “razvodnjenije” shvaćano: muškarcima se u tim plemenima priznaje, doduše, biološka činjenica očinstva, ali socijalne i afektivne funkcije oca bile su prebacivane na klan, na zamjenske očeve, što s majčinstvom niti u jednoj kulturi nije dominantan slučaj. Sličan problem poznaje i geneza očinskog lika u našoj civilizaciji. Figura rimskog “pater familiasa” također razvodnjava činjenicu očinstva: pater familias je juridički shvaćen otac koji na djecu prenosi svoje prezime, a nad njima ima, kao i nad robovima, pravo života i smrti (famozni “jus vitae nacisque”), dok obožavana muška figura biva tzv. “avunculus” (ujak), koji preuzima afektivne i odgojne funkcije biološkog oca. U srednjem vijeku “avunculus” postaje “barba” kojeg za razliku od pravog oca (“pater”) djeca nazivaju “papa”.

Prema nekima (F. I. Pellizzi), ovo premještanje afektivnosti i socijalizirajućih funkcija na zamjenske očeve bilo bi uzrokovano podsvjesnim mehanizmom prevencije protiv Edipovog kompleksa i latentnih antagonizama (napetost ambivalencije obožavanja i mržnje) između oca i djece. Ova dijagnoza postaje logična i prihvatljiva kada je promatramo kroz novu transformaciju očinskog lika i uloge koja nastaje nadolaskom kapitalizma i industrijske revolucije kada nastaje, sve donedavno, dominantni lik strogog autoritarnog oca “hranitelja obitelji” koji s emotivnom distancom u odgoju, za razliku od nježne majke, uvodi djecu u svijet društvenih normi i zabrana, zbog čega je izvor sukoba i ne od strane djece, napose sinova. To je zapravo tip oca na kojem je Freud gradio svoje edipovske analize, otac kao simbol za zabranu, disciplinu, jednom riječju utjelovljenje “super ega”.

Evo razloga zbog čega pjesništvo i literatura toga vremena pišu ode i panegirike majkama i majčinstvu, dok o ocu u tom kontekstu vlada ili šutnja ili kafkijanski krik. Danas otac ili je mama, ili je odsutan iz odgojnog procesa u borbi za kruh, pa je rezultat isti: Mi smo društvo bez očeva, bez muškaraca, feminizirano društvo, u kojem žena više nije spol, već ideal. A u “društvu bez očeva” svi postajemo “djeca”, infantilizirana civilizacija o kojoj je pisao Bruckner u kojoj caruje oralni princip konzumerizma i brisanje svih razlika na ime ljudskih i građanskih prava i egalitarnog sindroma.

Iako žene (feministice) više kriče, dezorijentirani muškarac, otac, danas u svim tim previranjima izvlači deblji kraj. U tom smislu, statistike su zanimljive. U SAD-u i Europi, kako donosi C. Rise, većina razvoda, a gotovo se svaki drugi brak raspadne, događa se na inicijativu žene, i nije motiviran ozbiljnim razlozima kao što je alkoholizam, nasilje ili neki sličan razlog, već se radi uglavnom o psihološkim motivacijama tipa “osjećam se neostvareno i frustrirano”, “neslaganje karaktera” (majke ti, nađite mi dva karaktera koja se slažu!?), ili “brak nije ispunio očekivanja”.

Nakon svega toga u devedeset posto slučajeva djeca pripadnu majci, koja onda “dirigira” kada će ih otac vidjeti, što je veoma često povezano s manipulacijama nad djecom. U Engleskoj, od sedamdesetih godina kada je počela rečena feminizacija društva pa naovamo, broj suicida među muškarcima je narastao 72 posto, dok je kod žena nepromijenjen. Kod žena, kao kod onog lika iz Alana Forda, raste tek broj “pokušaja samoubojstava”… Uklanjanjem lika “autoritarnog” oca i muškarca kakvog smo poznavali do prije nešto više od pola stoljeća, identitet muškarca je duboko ranjen, a ženski, baš zbog toga, gotovo rasturen.

Milenijima je muškarac bio heroj – ratnik, ali nakon velikih pokolja prošlog stoljeća sva je krivnja prebačena na “muškost”, iako cinici kažu da je dobro da sve ratove vode muškarci a ne žene, jer žene kad zarate idu do kraja, ne znaju stati, predati se ili sklopiti primirje. Žena se pak emancipirala od muža i muškarca, ali se nije emancipirala od svijeta reklama i žensko-spolno-rodne “policije mišljenja”, bila to Jelena Veljača ili Aleksandar Štulhofer. Naime, žena više ne nosi korzet, sada gleda reklame i medijske konstrukcije ženstvenosti, pa se korzet zove dijeta, mazohizam. Ona je sada Amazonka, “muškarača” kao Mima Simić, koja želi biti društveno angažirana, pa joj je glavna strategija viktimizam ako ne uspije do kraja u pomuškarčenju. Takav viktimizam odnosi se, primjerice, na njenu zastupljenost u svijetu rada i manja primanja u odnosu na muškarca. No i to je moguće gledati i drukčije. Masovni ulazak žena u svijet rada i tržišnu utakmicu sedamdesetih godina omogućio je poslodavcima da smanje cijenu rada muškim zaposlenicima. Taj proces u kapitalizmu Marx je nazvao “rezervna vojska” koju su nekada, pa i danas, činili imigranti koji bi snižavali cijenu rada, no ta “rezervna vojska” mogu biti i žene, pa su štete obostrane, smatra Zemmuaour. Jednako tako Carrie L. Lukas u djelu “The Politically Incorrect Guide to Women, Sex and Feminism” raskrinkava to stalno žensko drečanje o potplaćenosti, kao “žrtvama muškaraca”. Naime, kada bi poslodavci doista za isti posao mogli manje platiti ženu nego muškarca, onda bi masovno zapošljavali žene i time povećavali profit, jer je glupo i neracionalno platiti više muškarcu za isti posao koji jednako tako može za manji novac izvršiti žena.

No to je mit, smatra Carrie Lukas, dočim je istina da žene preferiraju manje fleksibilne poslove kao i što izbjegavaju poslove s visokim rizikom. Zato nije slučajno da 92 posto nesreća na poslu otpada na muškarce.

Mitovi o potlačenim ženama i “patrijarhalnom društvu” prema spomenutim autorima naprosto ne stoje, kao ni o ženi “vječitoj žrtvi”. Naprotiv, žene su pobijedile, ubile su “oca”, muškarca, emancipirale se od muža pa i u procesu reprodukcije, a društvo se feminiziralo, što je jednako razderalo i muški i ženski identitet, pri čemu su masovne rastave na Zapadu posljedica toga: Ona tražila muškarca, a dobila curicu, on tražio ženu a dobio muškaraču, pa onda nastupa famozno “neslaganje karaktera” kao razlog razvoda.

Kako je inaugurirana prva žena predsjednik u Hrvatskoj, moglo se čuti kako je to dokaz da hrvatsko društvo nije “patrijarhalno”, da smo pokazali da smo nadišli balkanski primitivizam. To je šuplje vrćenje oko stereotipa koje pothranjuju i znanstvenici, jer i Hrvatska je dio dovršenog postfeminističkog procesa feminizacije društva. Gospođa Kolinda Grabar Kitarović jer kroz karijeru išla tako da su joj pomagali muškarci u ključnim trenutcima, od Mate Granića, Sanadera, sve do Mesića koji ju je poslao u Washington, i Josipovića koji joj je napisao preporuku za NATO, jer je zaobišla ženu Jadranku Kosor bez čijeg je znanja, iako joj je šefica, sve to poduzimala. Kolinda Grabar Kitarović, kao “arhetipsko žensko”, voli moć, voli vlast, voli dominaciju, karijeru, i tu su joj spomenuti muškarci bili glavni “sponzori”. Njen inauguracijski govor bio je muškiji i bojovniji od Josipovićevog, čak i od Tuđmanovog. I sada imamo lijepu situaciju: od Ustavnog suda, preko Pantovčaka do Agrokora Hrvatskom drmaju žene. Proces feminizacije društva u tom smislu uopće ne mora biti loš za Balkan, pogotovo kada primijetite da se srbijanski premijer Vučić od goropadnog četnika u samo nekoliko godina pretvorio u sramežljivu i pitomu curicu, u odnosu na kojega retorikom i nastupom naša Kolinda djeluje kao Vitalij Kličko, stisnute pesti i iskeženih zuba. To je liderica za 21. stoljeće, stoljeća feminizacije društva u kojem je “vječno žensko” trijumfiralo nad zbunjenim muškarcem koji između depilacije i kvarcanja mora još i po dijete u vrtić. No, u svemu tome, u sjeni, stoji gospodin Jakov Kitarović poput samozatajne kućanice, drag i simpatičan. On je, nakon četvorice spomenutih muškaraca koji su, među inim, potkurivali karijeru njegove supruge, onaj muškarac od čijeg feminiliteta, tolerancije i živaca ponajviše zavisi stabilnost Republike Hrvatske i njezinih ključnih poluga vladanja i upravljanja. Ako Jakov “pukne”, ne piše nam se dobro…

Izvor: Dnevno.hr