U trbuhu jedne trudnice bile su dvije bebe.

Jedna od njih upita drugu: “Vjeruješ li Ti u život nakon poroda?” 

“Naravno. Nešto mora postojati i nakon poroda. Možda smo ovdje radi priprave za ono što ćemo biti kasnije.”

“Gluposti. Ne postoji život nakon poroda! Kakav bi bio taj život?”

“Ne znam, ali će jamačno biti više svjetla nego ovdje … Možda ćemo hodati svojim nogama i hraniti se ustima.”

“Ma, to je apsurdno! Hodati je nemoguće. Jesti ustima? Smiješno! Pupčana je vrpca put hrane …Reći ću ti jednu stvar: život se nakon poroda mora isključiti.”

“Pupčana je vrpca prekratka. Ja, naprotiv, vjerujem da mora nešto postojati. A možda će biti drukčije od onoga što smo naviknuti imati ovdje.”

“Ali nitko se nije vratio iz onostranosti, nakon poroda. Porod je kraj života. A na kraju krajeva, život nije drugo nego tjeskobno postojanje u mraku koje nas dovodi do ništavila.”

“Pa dobro, ne znam točno kako će biti nakon poroda, ali ćemo sigurno vidjeti mamu i ona će se za nas brinuti.”

“Mamu? Ti vjeruješ u mamu? A gdje vjeruješ da je ona sada?”

“Gdje? Sva je oko nas! A u njoj i zahvaljujući njoj živimo. Bez nje cijeli ovaj svijet ne bi postojao.”

“Ja ipak u to ne vjerujem! Nikada nisam vidio mamu, zbog čega je logično da i ne postoji.”

“U redu, ali pokatkad, kada smo u tišini uspijemo je čuti ili oćutjeti kako miluje naš svijet. Znaš?… Ja mislim da postoji stvarni život koji nas očekuje i da se sada samo za njega pripravljamo…”

“Valjda je tako, ali ja malo ili nikako ne vjerujem u ono što ne vidim…”

Izvor: www.sanpiox.it

Fraternità sacerdotale San Pio X