UVIJEK NEDJELJOM 06. travanj 2014.

Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!«

Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu.

Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!«

Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

 

(Ivan 11, 1-7, 17. 20-27, 33-45)

 

 

Postoji priča o malenom dječaku s velikim srcem. Njegovom susjedu, starijem gospodinu, umre supruga. Vidjevši čovjeka kako plače dječak mu se popne u krilo i tu jednostavno ostade sjediti. Kada se je nakon nekog vremena vratio kući majka ga upita što je rekao njihovom rastuženom susjedu? „Ništa“, odgovori dječak, „samo sam mu pomogao plakati.“

Ponekad je to ona najbolja stvar koju možemo učiniti za ljude koji su se suočili s dubokom boli, jer često naši pokušaji, u kojima činimo sve kako bi rekli nešto mudro, nešto prigodno, nešto od pomoći, završe razočaravajuće za sve prisutne. Daleko manje koriste tužnoj osobi velike priče nego, uvjetno rečeno, male stvari, kao kad sjednemo do onih koji tuguju, kad ih primimo za ruku i plačemo s njima.

„Radujte se s onima koji se raduju, plačite s onima koji plaču.“ (Rimljanima 12, 15)

Isus je zorno posvjedočio ovaj princip posjetivši Martu i Mariju nakon smrti njihovog brata Lazara. Isusove trenutačne emocije evanđelist Ivan stavlja u jednu od najkraćih rečenica čitavog Svetog pisma.

“I zaplaka Isus.“ (Ivan 11, 35)

Ako za trenutak apstrahiramo naše suze radosnice, i one suze koje su produkt bijesa i nemoći, onda su suze sućuti rezultat nečije ljubavi prema onome koji tuguje. Nemoguće je s nekim suosjećati ako te s tom osobom ne povezuje ljubav. Ili je ljubav u pitanju ili je po srijedi gluma, poza, bolje reći laž.

Isus je plakao na grobu svojeg prijatelja Lazara. Bila je to ljubav prema prijatelju. Ali kada čovjek malo bolje i malo dublje promisli o Isusovim suzama onda postane svjestan koliko se je tu teologije zbilo. I to sve u jednoj malenoj rečenici. I shvatiš da Isus plače nad Lazarom, ali isto tako plače i nad nama, nad ovim posrnulim svijetom.

Nikada toliko toga tako punog i bogatog u nečemu tako kratkom i malenom.  Punina Utjelovljenja, Emanuel – Bog s nama – stisnut u jednoj rečenici. I u njoj čitav teološki svemir. U njoj ljubav, milosrđe, suosjećanje, muka, tuga, pa čak ljutnja. Ljutnja nad svim našim našim slabostima, nad našim prijestupima, ljutnja što zlu dopuštamo da s nama vlada.

Čitamo ovih dana o katastrofalnim podacima UN-a, koji govore da  dok 900 milijuna ljudi gladuje, čak trećina svjetske hrane baca se u smeće. Eto to je samo jedan od bezbroj primjera nad kojim i kakvim svijetom Isus i danas plače. Nad svijetom kojim vlada sebičnost.

Marta prigovara Isusu: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“

Koliko smo slični Marti? Jesmo li zabrinuti samo u svezi onoga što je nama bitno?

Za Martu je Isus koristan baš kao što je koristan svaki onaj koji je pokraj tebe kad ga za nešto trebaš. Kada ti je „pri ruci“. Živimo u sebičnom svijetu i dio smo njegov.

I nad tim i takvim svijetom Isus plače.

Plače nad svijetom u kojem je Božja slava „zadnja rupa na svirali“. Plače nad svijetom koji drži apsurdnim i problematičnim kada netko spomene mogućnost da bi se Bog mogao slaviti i u bolesti, i u patnji, i u progonu, i u umiranju. Jer ovaj svijet očekuje da se njegovi interesi i njegove potrebe stave na prvo mjesto. A interesi ovoga svijeta počivaju na goloj sebičnosti.

I „neka je sramota“ Isusa što kasni i što nas uopće dovodi u teške i problematične situacije.

Isus plače nad svijetom koji kaže: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?«.

I to je baš ta naša filozofija, filozofija našega današnjeg svijeta. I mi Boga prosuđujemo i osuđujemo temeljem onoga što je po našem sudu i po našim kriterijima, najbolje – za nas. Ili će Bog služiti nama ili od njega koristi nema.

Ali Bog se ne miješa u svaku bol ovoga svijeta, jer bi to onda značilo miješati se u kreaciju, u našu slobodnu volju, u Otkupljenje. Mi ljudi uzrokujemo što izravno, što neizravno, sve boli, sve patnje i sve nepravde ovoga svijeta.  Kada odbijemo živjeti po Božjoj riječi, kada odbijemo biti ono što Bog želi da mi budemo, kada želimo mi biti bogovi jedni drugima, onda bol i tuga, nevolja i nepravda, ali i sama smrt ulaze u naše živote.

A mi onda vapimo: „Bože, gdje si? Zašto ne interveniraš? Zašto dopuštaš da nam se sve ovo događa?“

Mi sada uistinu živimo u „dolini suza“, ali dobili smo obećanje da će naš Bog biti s nama do – kraja.

I u boli, i u tuzi, i u nevoljama i u nepravdama ovoga svijeta.

Dobili smo obećanje da će naš Bog biti s nama u svakom trenu i da će trpjeti zajedno s nama.

To čini samo Bog koji voli. I koji plače. Zajedno s nama. I zbog nas.

To čini samo Bog koji ljubi. Ljubi nas neumjereno. Jer mi smo djeca njegova.

I Bog ne kalkulira. Bog ne važe. Bog ne procjenjuje. Bog ne analizira.

Bog nam daje svoju ljubav neumjereno.

Mi imamo neumjerenog Boga koji je iz svoje neumjerene ljubavi prema nama dao svog jedinog sina kako bi mi bili neumjereno spašeni. Zato i mi, kada je naš Bog u pitanju nemamo pravo na umjerenu ljubav prema njemu. Bog nije došao na ovaj svijet kako bismo se mi umjereno pridržavali njegovih zakona i kako bi bili umjereni vjernici.

Naš neumjereni Bog nas poziva.

Imenom nas našim zove.

Iz mrtvih nas diže.

„Izlazi sestro! Izlazi brate! Odriješite se i idite!“

Idite, živite svoju vjeru i ljubite svim srcem svojim. Ljubite neumjereno.

„Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Ivan 15, 12)

 

 

Share the Post