“NEBESKA ŠUTNJA”

 

Ponesoše je.

Apostoli.

Puni poštovanja.

 

Predadoše tijelo njeno zemlji.

Tijelo njeno – „milosti puno“.

 

Ali Toma, okašnjeli, koraka spora,

odsutan pri smrti njenoj,

satrven tugom željaše vidjeti nju,

Majku Raspetoga.

 

Udahnuli su duboko i brzo,

žurno se pomolili tiho,

zaprepašteni otvoriše grob novi

da bi u njemu samo

ljiljane našli bijele.

 

Nebesima šutnja je vladala, kao da je na pola sata

Izaijin živi ugljen zapečatio usne

Serafina, Poglavarstava i Sila,

i svih devet zborova anđeoskih.

 

Arkanđeli, ta čista inteligencija,

tihi bijahu, očima uprtim u vrata neba.

 

Nebesima šutnja je vladala dok je Marija ulazila,

jer čak ni Gabriijel nije predvidio

slavu duše imune na grijeh,

ustoličene u tijelu Kraljice anđela.

 

Oko nije vidjelo, ni uho anđeosko čulo,

niti je srce shvatilo – sve do smrti Gospe naše –

što Bog je za one koji ga ljube pripravio

kada sinonim za nebo bijaše Nazaret!

 

Njena se ljepota rastvori polako, poput cvijeta,

Ljepota njima na vječnost darovana.

 

Nebesima šutnja je vladala, kao da na pola sata

ni jedan anđeo disao nije.

————————————————

I čovjek svaki bez daha ostaje i sve što može reći je:

„Gospe! Majko naša! Moli za nas!“

 

VELIKA GOSPA

UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE