Blog

 

Neke fraze koristimo toliko dugo i tako često da jednostavno nismo ni svjesni što to uopće i zborimo. Koliko smo samo puta čuli ili sami rekli: „Samo čudo nas može spasiti.“ ili „To je moguće jedino ako se neko čudo dogodi.“? Nema dana da nešto slično ne prevalimo preko usana.

Kako danas stvari stoje, i kako se situacija oko nas i u svijetu razvija, nama uistinu samo čudo može biti na pomoć. Svijet muče veliki problemi, a nama se naši čak većima čine od svih svjetskih zajedno.

Ako su čuda već rijetka pojava onda nam barem čudotvoraca ne manjka. Svakog dana niču kao gljive poslije kiše, razbacuju se čudotvornim teorijama, obećavaju brda i doline, rješenje svih naših nevolja i briga.

Nakon što se sve te njihove priče ispostave običnim izmišljotinama oni se neko vrijeme pritaje ali ubrzo su opet tu.

Nuništivi su.

Nepoderivi.

Traju.

Mi ih sami održavamo na životu svojom naivnošću, svojom glupošću, svojom ravnodušnošću. Generiramo uvijek neke nove, kada se zasitimo onih starih, ali ni te ne odbacujemo, jer – „nikad se ne zna“.

Mi volimo kada nam se „laže i maže“, volimo kada nam se nudi instant čudesno rješenje naših problema, jer svako takvo čudo isključuje bilo kakav trud, bilo kakav napor, žrtvu ili patnju.

Moderni čudotvorci to i ne traže od nas. Njima je dovoljna naša slijepa vjera u njihovo čudotvorstvo, a sve ostalo mi ionako dragovoljno njima ustupamo. Od svojeg vremena, do svojeg razuma, od svojih osjećaja do svojeg povjerenja, jer to nama i onako puno ne vrijedi.

Najbolji primjer modernih čudotvoraca bez pokrića, a koji „traju li ga traju“, svakako su političari. Kada bi nam toliku količinu lažnih obećanja servirali naš frizer, automehaničar, pekar ili čak neka nama jako bliska osoba, mi bismo ih odavno – promijenili.

Međutim kada su političari u pitanju mi se to ne usudimo učiniti.

Kaže Seneca da se mi ljudi ne usuđejemo zato što su stvari teške, nego su stvari teške, jer se mi ne usuđujemo. Dobri, stari i pametni Seneca.

Hrvati su nadaleko poznat narod koji ne voli jednostavna rješenja. Zašto jednostavno kada može komplicirano. Kad god smo imali slobodu mi smo je odbacivali ili mijenjali za manje slobode, pa čak i za neki oblik sužanjstva, kako bi nakon nekog vremena tu istu slobodu krvlju natrag vraćali.

Prije dvadesetak godina opet smo se – usudili. A sada kada smo postali svjesni da je sloboda odgovornost nas više nešto nije ni briga. Gledamo kako nam „copperfieldi“ pred očima „kradu“ domovinu, a mi samo što ne plješćemo.

Kada nam država „nestane ispred nosa“ mi se ne ćemo više ni pitati: „Kojim li je samo čudom nestala?“.Ne, ne ćemo, jer će to nama biti normalno, jer mi više u čuda ne vjerujemo.

Mi vjerujemo – TV dnevniku.

Mi se sve manje molimo Bogu ali se zato sve više klanjamo ovozemaljskim čudotvorcima. Mi od Božjih čuda okrećemo glavu, jer se „bojimo pasti u ruke Boga živoga“, jer naš je Bog izuzetno zahtjevan Bog, on nije površan i jeftin kao naši zemaljski čudotvorci.

Mi smo svikli na njihovu prevrtljivost, nepouzdanost, na njihovo licemjerje i laži i kada oluja dođe mi čekamo novu seriju iluzija, šupljih obećanja i ne usuđujemo se bilo što poduzeti, jer smo navikli da drugi misli umjesto nas.

A u današnjem čitanju, po evanđelisti Mateju, za vrijeme kada je oluja na moru ugrozila živote učenika, Isus ne lamentira, Isus se ne razbacuje frazama, Isus ne daje lažna obećanja.

Ne, Isus jednostavno kaže: „Dođi!“ 

Bila je to jedna jedina, obična riječ, a u koju je sve stalo.

Sva naša nadanja, svi naši strahovi, sva naša sudbina.

Koliko daleko smo mi spremni ići slijedeći svoja uvjerenja?

Sudeći po aktualnoj situaciji – do prvog trgovačkog centra.

Ne dalje.

Ali Isus je uporan.

On nas zove neka napravimo iskorak. Neka se usudimo.

Međutim mi težimo ostati tamo gdje je, po našem mišljenju, sigurno, tamo gdje nema čuda, ali gdje nema ni radikalnih pomaka. Želimo ostati tamo gdje nam nitko ne govori: „Usudi se!“

Nestala je naša hrabrost, nestala je naša odlučnost, umorili su nas, izvarali su nas, mozak su nam isprali i mi se sve teže – usuđujemo. Bilo što. Od hrabrih sokolova ostale su samo neke čudne ptice koje sve više na perad sliče. Ne lete, a u posljednje vrijeme i teško se kreću. Visine i beskrajna nebeska prostranstva zamijenili smo foteljom i TV prijamnikom.

Stojimo i čekamo. Poslušni.

Poslušni do smrti.

Petar je usred oluje izišao iz broda. Dobro, bio je malovjeran, slabe vjere, ali je učinio taj iskorak. Nije čekao „povoljnu vremensku prognozu“. Nije odgađao svoj izlazak.

Kažete da je počeo tonuti. Da, istina je.

Iskorak prema Bogu ne poništava naš strah ili naš neuspjeh, nego nas primiče korak bliže Bogu. Moramo iskoraknuti, moramo se usuditi učiniti taj odlučujući korak, korak prema Bogu, hodajući po svojim nadanjima i svojim snovima. Jer mi jedino po Božjoj milosti možemo uspjeti.

Nije nama opasnost u utapljanju, jer tu je naš Bog koji nas čeka raširenih ruku. Usred oluje. Nama je opasnost u ostanku u lađi, u ostanku u lažnoj sigurnosti ovoga svijeta, nama je opasnost ostati i – čekati.

Kada čujete Božji glas u svome srcu, kada čujete Božji poziv – „Dođi!“ – krenite.

Iskoraknite.

Usudite se.

I čudo će se dogoditi.

Hodati ćete po vodi.