UVIJEK NEDJELJOM 30 04 2017

Prepoznaše ga u lomljenju kruha.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

Onog istog dana – prvog u tjednu – dvojica Isusovih učenika putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?« A on će: »Što to?« Odgovore mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.« A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

 

Riječ Gospodnja.

 
Lk 24, 13-35
 
 
 

Onoga dana kada prestaneš brinuti,

biti će prvi dan tvog novog života.

Tjeskoba te drži u krugovima.

Vjeruj u Boga i budi slobodan.“

(Carissa Aydaa)

 

Koliko ste samo puta imali osjećaj da se vaš život kreće u krugovima?

Baš kada pomislite da ste se izvukli iz stagnacije, iz mrtvila i besmisla i da ste konačno pronašli izlaz, put, nadu, vi otkrijete da se u biti vrtite u krugu.

Da je sve to – déja vu.

Opet isti, tako dobro vam poznati, problemi, iste nevolje, isti nesporazumi. Sve se nekako vraća na ono za što ste vjerovali da je ostalo daleko iza vas. Čovjek spozna da je nalik hrčku koji uporno i neumorno okreće ono svoje kolo. I sebe u njemu.

Ide i stoji. Stoji u mjestu.

Uzalud dobronamjerni savjeti ljudi oko nas, mi i dalje, slijepi i gluhi, tjeramo po svoju, a i onda kada konačno prepoznamo svu ispraznost i besmislenost takvog života, kakvog nam nudi ovaj svijet, shvatimo da sami iz tih krugova ne možemo. A nikoga nema tko bi nam pružio ruku spasa.

Ipak postoji netko voljan pomoći nam ali mi razočarani i tjeskobni ili ga ne vidimo ili ga jednostavno ne prepoznajemo.

Kada te tuga i tama doline suza progutaju, tada nisi niti u stanju vidjeti Isusa koji je pred tobom. On je tu. Samo nastavi hodati.“ (Kathryn Johnston)

I dvojicu putnika, iz današnjeg čitanja, progutale su tuga i tama. Oni svoje probleme boli i tuge rješavaju – odlaskom. Otići samo što dalje od Jeruzalema. Od grada u kojem ih sve podsjeća na najteže trenutke u njihovom životu. Na dane kada su mučili i razapeli onoga koji ih je ljubio. Na čas kada su ga ubili, kada je umro i pokopan i kada su zajedno s njim pokopana i njihova nadanja.

Istina, neke su žene nešto govorile da je živ, ali kome je danas, nakon svega što su doživjeli, vjerovati? Najbolje je sve zaboraviti, sve ostaviti za sobom i otići kući. Otići u Emaus.

Gdje je vaš Emaus?“

Gdje je moj Emaus?“

Svatko od nas ima svoj Emaus.

Možda je Emaus nekome trgovački centar gdje bježi od težine svakodnevnice, nadajući se da će mu žamor i gužva odvući pozornost od problema.

Možda je Emaus nekome omiljeni kafić gdje pokušava u malim pićima utopiti velike nevolje.

Možda je Emaus nekome daljinski TV upravljač kojim traži kanal dovoljno zanimljiv koji će stvoriti još jednu iluziju u njegovom životu.

Da, svi mi, na ovaj ili na onaj način, nastojimo pobjeći od svojih problema.

Odlazeći u svoj Emaus.

Ali sve što postižemo jest – kretanje u krugovima. Bijeg nam nikada ne uspijeva. Poput vrhunske policijske potjere baš tako i nas naši problemi lako pronađu i – zatvore. Zatvore nas u krug iz kojeg se lako ne izlazi.

I ona dvojica učenika, dok hodaju putem u Emaus, u biti se „vrte u krug“ i stoje na mjestu. Susreću stranca i bivaju strašno iznenađeni, jer gle, on pojma nema o događajima koji su njih natjerali napustiti Jeruzalem.

Mi nikada više nismo čuli za Kleofu i nikada nismo doznali niti ime onog drugog učenika, koji je bio zajedno s njim. Oni su obični ljudi, ljudi kao što je to velika većina nas, koji živimo svoje male obične živote i kojima se ništa senzacionalno ne događa u životu. Zato je nama bliska ova priča, jer svi mi živimo jednu ovakvu priču. Svatko od nas može biti Kleofa i njegov suputnik.

U čemu smo mi ljudi jednaki?

Samo u nevolji.

Bol i tugu jednako osjećaju i bogati i siromašni, i mladi i stari, i poznati i anonimni.

I kad gubimo vjeru i nadu onda gubimo sve.

Kleofa i njegov suputnik su Isusovom smrću izgubili sve. Izgubili su ono što im je bilo od najveće vrijednosti. Vjeru i nadu. Oni ne vjeruju pričama žena koje su našle prazan grob, oni ne traže Isusa među živima, jer ih je prekrila nesaglediva tuga i razočaranje.

Mi se, čitajući ovaj tekst, čudimo kako su ga mogli ne prepoznati, pa zar nisu tri godine skoro svakog dana bili s njim? Ali jesmo li se upitali koliko smo puta i mi u svom životu susreli Isusa i nismo ga prepoznali?

Koliko smo samo puta razgovarali s kolegom na poslu ili s roditeljima ili s djecom ili s prijateljem ili sa strancem, kojeg smo sreli negdje na putu, i koliko smo samo puta propustili prepoznati da ta osoba u sebi nosi dragocjeni dio samog Isusa Krista?

A kako nismo ni u kome od njih prepoznali Krista onda smo se mi prema njima odnosili, ne onako kako bismo odnosili prema Isusu Kristu, nego smo ih tretirali onako kako nas je ovaj svijet naučio. A naučio nas je da ljude cijenimo onoliko koliko od njih imamo koristi. I točka.

Ovaj svijet kaže: „Postoji dugovna i potražna strana, postoji plus i minus, postoji ja tebi ti meni ali ne postoji besplatna kava, a kamo li besplatan ručak.“

Mi smo nažalost zabravili tko smo i čiji smo.

U svojem eseju „Kršćansko stoljeće“ Susan Andrews nas ovako opisuje: „Moderni učenici dolaze u crkvu, gurajući se kroz vrata, opterećeni svojim cinizmom, stresom, opterećeni svojim izlikama, svojim društvenim statusom… oni poput prvih učenika žude za živom Božjom nazočnošću ali oni su previše zauzeti, previše sumnjičavi, previše zaposleni da bi stvarno mogli prepoznati Boga. U njihovom svijetu činjenica i istine, stvari i novca, svijet Crkve, svijet misterije i smisla, rizika i odnosa, čini se glupim.“

Isus je onu dvojicu ukorio, rekavši im da su „bezumni i srca spora“, jer ne vjeruju u objavu proroka, a tamo im je sve rečeno o Isusovoj smrti i uskrsnuću. Pa zar i mi ne uzimamo selektivno ulomke iz Svetog Pisma, ono što nam je po volji, a drugo preskačemo i zanemarujemo?

I što onda činimo?

Neuki i nestalni mi ih izvrćemo, na svoju vlastitu propast, kako stoji u 2. Petrovoj poslanici (3, 16) “U njima (poslanicama) ima ponešto nerazumljivo, što neupućeni i nepostojani iskrivljuju, kao i ostala Pisma – sebi na propast.”

Isus je onu dvojicu odveo „na početak“. I nama je vratiti se i krenuti ispočetka. I nama je vratiti se u Jeruzalem. I nama je očistiti srca od taloga ovoga svijeta, jer jedino na taj način u njih može ući Riječ Božja i jedino tada naša srca mogu gorjeti.

Kada očistimo svoja srca onda ćemo vidjeti Isusa u svakoj osobi koju sretnemo na svom životnom putu. Kada pogledamo drugoga vidjeti ćemo nekoga tko je vrijedan Kristove poruke. Nekoga koga Bog neizmjerno ljubi. Vidjeti ćemo u toj osobi samog Isusa Krista.

Onog trenutka kada su njih dvojica prestala u prvi plan stavljati svoju razočaranost, onog trenutka kada su stranca nesebično pozvali neka bude njihov gost, oni su bili spremni za Isusa. Tada su se otvorila njihova srca i oni su ga prepoznali u lomljenju kruha.

Mi svoja srca Kristu otvaramo u zajedništvu Crkve, u svetoj Euharistiji, u lomljenju kruha, u nesebičnosti, u služenju potrebnima.

I onda nam se Krist otkriva. I daje nam vjeru, nadu i ljubav.

I daje nam ruku, ruku bez koje smo bespomoćni, kako bismo konačno izišli iz svojih začaranih krugova.

I kako bismo krenuli na put s Kristom.

 

Share the Post