A pošto oni otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: “Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi. On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga.

Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: “Ustani, reče, uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili.” On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku. Ali saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski.

(Matej 2,13-15. 19-23)

„Jedna je stvar bježati kada te netko progoni,

a potpuno je druga stvar bježati sam od sebe.“ 

(Jennifer E. Smith)

Danas je prva Božićna nedjelja i danas je blagdan Svete Obitelji. Još samo dva dana i s naših će kalendara u povijest otići još jedna godina.

Reklo bi se da godine trče, jure. Bježe. Da, ali u njima bježimo i mi.

Od koga bježimo?

Od čega bježimo?

Zašto smo u bijegu?

Današnji se čovjek nalazi u permanentnom stanju bijega. Bježimo neprestano i bježimo od svega i svačega. I od svakoga. Bježimo od sebe samih, od znanih i neznanih, od lošeg vremena, bijesnih pasa, dosadnih znanaca, prevelike buke, zagušljivog smoga, prepunih tanjura, novih dugova, dugačkih redova. Bježimo od nasilja, bolesti, debljine, dosade. Bježimo od izdajničke politike i od režimskih medija.

Bježimo od ljubavi.

Bježimo od Boga.

Ovo društvo kroz svoju kulturu potiče „eskapizam“. Stimulira se bijeg od odgovornosti za svoje postupke. Stvara se kult bijega od stvarnog života i promovira se maratonsko zurenje u TV prijamnik, pasivni odlazak na športske priredbe, samoubilački boravak u kladionicama. Nude se različiti načini bijega uz pomoć brojnih stimulansa. Od zabranjenih preko legalnih, pa sve do „šopinga“ kao ultimativnog bijega za „široke narodne mase“.

Bježimo od svega, ali u biti poglavito bježimo od Istine i Slobode. Ne želimo se suočiti s Istinom koja bi nas u konačnici oslobodila potrebe za bilo kakvim bijegom.

Živeći u neprestanom stanju bijega nama vlada strah, sumnja, nepovjerenje, depresija, očaj, bijes. Svi oni osjećaji koji se gomilaju u nezadovoljnom biću, u nesretnom čovjeku, a svaki bjegunac to sigurno  jest.

No, najgori bijeg bijeg je od Boga. Od Oca.

„Odlučivši se protiv Boga moderni čovjek je izabrao Bijeg. I čovjek je zaključio da je istina relativna. I čovjek prihvaća iluziju i odbacuje Istinu.“ (Max Picard „Bijeg od Boga“)

Današnje čitanje iz Evanđelja po Mateju nosi podnaslov „Bijeg u Egipat“.

Možete li to zamisliti?

Bog koji bježi? Isus Krist bježi kako bi spasio glavu?

Možda nije problem zamisliti Josipa i Mariju, koji čuvši anđelovo upozorenje i savjet, bježe pred Herodom, ali malo je nevjerojatno zamisliti Isusa, kao odraslog čovjeka, kako – bježi.

Ali i to se je dogodilo.

Bilo je trenutaka u Isusovom životu, kada je Isus bježao. Kada je bio na svetkovini posvećenja Hrama (Ivan 10,22-42) u Jeruzalemu jedne zime, „Židovi ponovno pograbiše kamenje da ga kamenuju.“ (31) – „Nato ga ponovno nastojahu uhvatiti, ali im on izmaknu iz ruku.“ (39)

Ovdje valja obratiti pozornost na riječi „ponovno“ i „opet“. Očigledno Isus je u više navrata bio izložen životnoj pogibelji i morao je „izmicati se“.

Božić nam govori da je Bog izabrao biti ranjiv kada se je utjelovio u osobi koja je ponekad trebala i bježati od ljudi kao što je bio Herod ili od bjesne gomile s kamenjem u ruci. I krivo bi bilo pretpostaviti da je Kristova ranjivost nešto loše. Isus je bio po svemu sličan nama ljudima osim po grijehu.

Nas je ova bezbožna kultura opteretila iluzijama, koje svako malo prosipaju različiti šarlatani s akademskim titulama, da ćemo postati besmrtni, ali naravno bez Boga, samo zahvaljujući ljudskoj pameti, znanosti i tehnologiji. Mi zaboravljamo da smo smrtna bića i da postoje stvari i ljudi koji nas mogu povrijediti, pa čak i uništiti.

„Moderan čovjek je izgubio svijest da je stvorenje i živi u iluziji da svojim moćima može mijenjati svijet u zemaljski raj.“ (Dietrich Von Hildebrand „The New Tower of Babel“)

I zato ima i trenutaka kada moramo i – bježati.

Bijeg nije uvijek kukavičluk. Bijeg, ponekad, zna biti dio mudre strategije. Postoji poslovica: „Onaj koji bježi živi kako bi se drugog dana borio.“

Kukavica bježi što dalje može i ostaje što dalje može. Hrabar čovjek bježi, ali se uvijek vraća u pravo vrijeme. Isus je pobjegao u Egipat. Ali se je vratio. Isus je izmakao bijesnoj gomili. Ali se je vratio.

I ostao. Do kraja. Do križa. Do smrti na križu. I do pobjede nad smrću.

Svi naši bjegovi, kao kršćana, trebaju kao svoj konačan cilj imati – povratak.

Ali ima dana kada ne možemo bježati. Ima dana kada ne smijemo bježati. Ima dana kada je bijeg običan kukavičluk. Isus je bježao od Heroda. Isus je bježao od bjesne gomile s kamenjem u rukama, ali Isus nije bježao od onih koji su ga izdali u Getsemanskom vrtu.

Isus nije bježao od muke. Isus nije bježao od smrti na križu.

Ne osuđujmo sebe kada bježimo. Trebamo bježati od zla, od nevremena, od bijesnih pasa, ali ima dana kada trebamo ostati i ne bježati bez obzira na cijenu koju ćemo za to platiti.

To su dani kada je napadnuta Domovina.

To su dani kada je ugrožena obitelj.

To su dani kada se nasrće na našu vjeru. I na Boga.

Kod tih stvari uzmaka nema.

Za ostati i opstati najvažnije je ne pobjeći od Boga.

Možda nas ostane malo, ali zato je Krist uvijek s nama.

„Hvala ti Kriste što si s nama, jer od nas su već svi odavno pobjegli.“

„Kamo da idem od duha tvojega

i kamo da od tvog lica pobjegnem?

Ako se na nebo popnem, ondje si,

ako u podzemlje legnem, i ondje si.

Uzmem li krila zorina

pa se naselim moru na kraj,

i ondje bi me ruka tvoja vodila, 

desnica bi me tvoja držala.“

(Psalam 139,7-10)