Kraj godine uvijek je vrijeme kad se našim medijskim prostorom počnu kotrljati biseri.
„Rolling pearls“, reklo bi se.
Nema tiskovine ili internetskog portala koji imalo drže do sebe, na kojem se cijenjeno čitateljstvo ne poziva da u prosincu zaboravi na sve ružno i prepusti se „bisernoj groznici“.
„Izaberite biser godine“, kočoperni naslovi cimaju u nama želju da se smijemo tuđoj nespretnosti, brzopletom jeziku, neznanju, bahatosti i gluposti … To je jedna od rijetkih, ako ne i jedina djelatnost u Hrvata, za koju čovjek može biti siguran da propasti ne će.
Glupost i podsmjeh su vječni. I svima nam se daje prilika i za jedno i za drugo.
Mnoštvo je imena onih koji su se zadnjih godina biserjem ovjenčali ili ove godine kandidirali za tu prestižnu titulu. No jedno ime sve ovo vrijeme odolijeva tom bisernom izazovu, i nema ga ni među slavodobitnicima, ni među kandidatima.
To je druga prva potpredsjednica vlade RH, ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić.
Razglabati o tome zašto je to tako spada u sferu spekulacija, raznih teorija urota, lobija, povezanosti skrivenih običnom oku i uhu. Što god od toga bila istina šteta je, jer bi se zapravo ministrica svojom stručnošću mogla nametnuti kao favorit na toj bisernoj ogrlici.
No, čini se da je razlog njezinom izostajanju s liste kandidata zapravo vrlo jednostavan. Naime, svi ti izbori služe samo tome ne bi li se ljudi barem malo nasmijali i kad im ni najmanje nije do smijeha, a biserne rečenice prepričavali poput dobrog vica, i tako, na neki način, autora prometnuli u legendu.
E sad, problem druge prve potpredsjednice vlade je u tome što njezine izjave ne izazivaju smijeh, niti se čine poput vica koji uveseljava društvo. Izjave ministrice vanjskih poslova djeluju tako da nutrina čovjeka postaje pustinja nakon nuklearne katastrofe.
Počnimo od kraja. Upravo ovih blagdanskih dana, stranka čija je predsjednica, uputila je građanima video čestitku. Izredalo se u toj čestitci nekoliko stranačkih čestitara sa svojim nevažnim, uvijek istim, dosadnim čestitkama…
A onda na kraju, predsjednica svojom originalnošću, koja je ujedno i slika njena političkog, psihološkog i ljudskog profila, stavlja točku na tu narodno-stranačku kolendu.
Pa kaže:
„U ime stranke čestitam Božić, Novu godinu, Bajram, Hanuku, što god tko slavi. I da nam svima poželim da se trend nastavi, glava opameti, a rezultati idu prema gore“!
O drugoj rečenici ove čestitke suvišno je raspravljati, jer netko tko želi da se trend nastavi u ovakvoj trenutačnoj slici zemlje koju u jednom svom segmentu vodi, znači samo da je dotični čestitar potpuno posvađen sa orijentacijom u vremenu i prostoru, ali i u samom sebi.
Ali prvi dio, prva rečenica govori ono bitno, otkriva samu srž i ljudski okvir one koja to izgovara.
Uz osmjeh, od kojeg se ne ledi krv u žilama, niti se kao kontraindikacija javljaju želučani problemi, već koji udara direktno na uredan rad jetre, potpredsjednica, predsjednica, ministrica i što li još, u svoju čestitku utrpa valjda sve koji su joj tog trenutka pali na pamet (sve ta primitivce koji još vjeruju u nekakve Isuse, Alahe i Jahve) izmiksa ih svojom ohološću i garnira vlastitom nepristojnošću i nedostatkom samoodgoja.
Da je nepodnošenje katoličke raje dio njenog osobnog Weltanschauunga već nam je poznato, ali sad su eto u taj krug prezira ušli i židovi, i muslimani.
Čovjeku dođe da narodnoj predsjednici poželi sretan međunarodni dan bjesnoće, dan mladosti, dan službe sigurnosti i Halloween, što god ona slavila!
Njena čestitka je zapravo prva rečenica udžbenika pod nazivom „Mizantropija“. Ali u tom udžbeniku, koji će zasigurno postati obavezno štivo za sve ono koji se školuju na visokom učilištu za prezir, ima još puno rečenica iste autorice.
Jedna od njih je, blagošću majke, brižnošću medicinske sestre i ljubavlju misionarke izrečena prijetnja umirovljenicima:
„Ne bih htjela biti preokrutna, ali ne uđemo li u EU, nećete dobiti mirovinu!“
Druga rečenična perla je ono što je otišlo u eter kroz mikrofon koji hvata i ono što se misli a ne bi se baš htjelo reći odviše glasno:
“Najosjetljiviji koji imaju kredite u švicarcima … neš’ ti najosjetljivije.“
Rječnikom kulinarskih receptura, to bi bio „bahatluk na divljač“.
Ona treća: „ … što god mislili glasajte protiv!“ spada u temeljni životni program sveučilišne profesorice koji se svodi na moto: „tražim optimum tolerancije za maksimum moje netolerancije“.
I na kraju najmonstruoznija rečenica upućena silovanim Vukovarkama, koja razobličuje sve bogatstvo duhovnog krajolika Vesne Pusić:
„Žene žrtve silovanja trebale bi predvoditi gay paradu i tako podržati homoseksualnu zajednicu u Hrvatskoj, jer su i one same žrtve nasilja“!
Izjave druge ili treće osobe u političkoj hijerarhiji ove zemlje, ministrice u vladi RH, predsjednice stranke koja u svom imenu nosi imenicu „narod“, govore nam o tome da glupost nije uvijek razlog za podsmijeh.
Ima ona i svoju drugu, puno mračniju stranu.
Netko pametan je već davno napisao: „Glupost nije defekt intelekta, već ljudskosti“!
I zato Vesna Pusić neće nikad pobijediti u ovom izboru.
Za defekt ljudskosti nema bisernih ogrlica.
Trpimir Jurkić