Blog

 

Cvjetnica je. Nedjelja palmi.

Isus trijumfalno ulazi u Jeruzalem. Jašući na magaretu. Na posuđenom magaretu.

„Kad se približe Jeruzalemu, Betfagi i Betaniji, do Maslinske gore, pošalje dva učenika i kaže im: »Hajdete u selo pred vama. Čim u nj uđete, naći ćete privezano magare koje još nitko nije zajahao. Odriješite ga i vodite. Ako vam tko reče: ‘Što to radite?’ recite: ‘Gospodinu treba’, i odmah će ga ipak ovamo pustiti.“

(Marko 11, 1-3)

To je čin posudbe.

Isus je Mesija. Otkupitelj. Dolazi otkupiti u grijesima ogrezlo čovječanstvo. Masa ga dočekuje i kliče mu: „Baruch haba b’shem Adonai… Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“

A on? On dolazi jašući na magaretu. Na posuđenom magaretu.

Isus je rođen u posuđenom prostoru, položen je u posuđene jaslice. Glavu je naslanjao na posuđenim uzglavljima. („Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“ Luka 9, 58) Ujahao je u Jeruzalem na posuđenom magaretu. Razapet je na posuđenom križu, a kad je umro položen je u posuđen grob.

Isus ništa nije prikupljao, ništa nije grabio, ništa uzimao nije. A sve što je imao dijelio je besplatno. Nije se čak držao ni svoje nebeske slave.  („On se nije grčevito držao svoje jednakosti s Bogom.“ Filipljanima 2, 6) Nije se razmetao činjenicom da je Sin Božji. Isus se je u cjelosti ispraznio. Dao je cijelog sebe za dobro drugih.

Od materijalnog Isus je posjedovao izuzetno malo toga. Samo tuniku na svom tijelu i sandale na svojim nogama. I za to malo vojnici pod križem bacali su kocku.

Isti taj princip Isus zapovijeda svojim sljedbenicima. „Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje.“ (Matej 10, 9-10)

U biti Riječ Božja ne treba puno pomagala. Sve što treba jesu ljudi koji u nju vjeruju i koji je svjedoče. I to na što je moguće jednostavniji način.

Sve je ovo nevjerojatno kada uzmemo u obzir ovu našu kulturu koja se temelji isključivo na konzumiranju, potrošnji, na logici „nema besplatne kave, a poglavito ne ručka“.

Nažalost mnogi su kršćani podlegli sirenskom zovu „dugovne i potražne strane“. Uvjereni su kako se i Evanđelje može dobro marketinški obraditi i plasirati kao i svaka druga roba. I da to ovisi o – pomagalima, kao što su tehnologija, znanost, novac, mediji…

A Sin Božji posuđuje magarca da bi odjahao do križa i spasio svijet.

Isus je posjedovao izuzetno malo materijalnog, i po standardima svijeta bio je siromah. Ali ono što je posjedovao u neizmjernim količinama, ljubav i milosrđe, bilo je nemjerljivo vrijedno.

U svojoj ljubavi prema čovjeku Isus je sebe ispraznio do kraja. I do kraja se ponizio otišavši zbog tog istog čovjeka na križ. Bog ljubavi i milosrđa, Bog neizmjerne utjehe i nesebične žrtve, posuđuje magare i na njemu ulazi u Jeruzalem. Ulazi u grad koji će ga, već za nekoliko dana, odbaciti i – ubiti.

Ali nakon trijumfalnog ulaska u Jeruzalem, Isus odlazi u Betaniju.

„I kad je u Betaniji, u kući Šimuna Gubavca, bio za stolom, dođe neka žena s alabastrenom posudicom prave skupocjene nardove pomasti. Razbi posudicu i poli ga po glavi. A neki negodovahu te će jedan drugomu: »Čemu to rasipanje pomasti? Mogla se pomast prodati za više od tristo denara i dati siromasima.« I otresahu se na nju. A Isus reče: »Pustite je, što joj dodijavate? Dobro djelo učini na meni. Ta siromahâ svagda imate uza se i kad god hoćete možete im dobro činiti, a mene nemate svagda. Učinila je što je mogla: unaprijed mi pomaza tijelo za ukop. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.«

(Marko 14, 3-9)

Što je bilo u alabastrenoj posudici?

Bilo je sve što je ta žena posjedovala. Mirišljava pomast sačinjena od čistog narda. Ono što je bilo u posudici bilo je – čisto! Ova žena, koju je život skršio, došla je i pred Isusom je otvorila najvrijedniju stvar koju je imala. I dala je njemu.

„A neki negodovahu te će jedan drugomu: „Čemu to rasipanje pomasti? Mogla se pomast prodati za više od tristo denara i dati siromasima.“ I otresahu se na nju.“ (Marko 14, 4-5)

Čovjek je uistinu čudan svat. Kada je riječ o rasipanju, odnosno razumnom korištenju onoga što mu je na raspolaganju, ponaša se – suludo. Bog nam je podario ovu zemlju, posudio nam je dom, koji posjeduje sve potrebno za ugodan život višestruko većeg broja ljudi od trenutačnog. Dovoljno je respektirati Božje zakone i obuzdati svoju pohlepu i ovaj svijet bi bio na tragu raja. Ali čovjek rasipa vitalne životne resurse kao što pijani milijunaš rasipa novac.

Pitka voda, čist zrak, plodna zemlja, prirodna ravnoteža, zdrava hrana… sve što postoji u ograničenim količinama, podložno je rasipanju kakvog povijest ne bilježi.

S druge pak strane sve ono što čovjek posjeduje, kao dar Božji, u neograničenim količinama, a to su ljubav, milosrđe, suosjećanje, sve to čovjek drži negdje duboko u sebi. Drži zatvorenim u nekim kutijama.

U svakome od nas postoji nešto čisto. To se mora osloboditi. Bog nas želi otvoriti kako bi to izašlo iz nas. Sotona želi da mi to zadržimo u sebi. Neki od nas su poput farizeja koji rekoše da je postupak one žene – rasipanje.

To je duh Jude Iškariota.

To je duh ovog našeg svijeta.

Sve je podložno kriteriju isplativosti.

Ali Božja logika nije logika ovog svijeta. Ako mi ne oslobodimo ono najbolje u nama onda mi tek uistinu rasipamo. Jedina uludo potrošena stvar jest ona koja je ostala zatvorena u nama.

Cijena pomasti u alabastrenoj kutijici bila je astronomska, ali nije bila ključna. Ključno je bilo srce one žene spremno na žrtvu. Srce koje je gorjelo od ljubavi i koje je razbilo kutijicu i dalo ono najbolje za Krista.

Isus reče: „Učinila je što je mogla…“ (Marko 14, 8)

I nama je činiti ono što možemo s onim što imamo.

Za Isusa.