Blog

Dijete je raslo, puno mudrosti.

 

Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.

Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:

»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,

po riječi svojoj, u miru!

Ta vidješe oči moje spasenje tvoje,

koje si pripravio pred licem svih naroda:

svjetlost na prosvjetljenje narodâ,

slavu puka svoga izraelskoga.«

Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!«

A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.

Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.

Riječ Gospodnja.

 

(Lk 2,22-40)

 

 

 

 „Bor još svjetluca,

mahovina se zeleni,

pastiri su na broju,

kraljevi pristižu

Božić je prošao.

…………………….

Ili u ostatcima živi?“

 

Ovih su dana posvuda oko nas. Puna ih je kuća. Malo ih tko voli. Svi ih guraju u stranu, dok ih na kraju ne pokupe i (od)bace.

Ostatci.

Božićni ostatci.

Ostatci hrane, pića, omota od poklona, borovih iglica, mahovine. Ostatci hrane znaju biti odličan obrok, ako se zna s njima postupati. Rijetki ipak to čine. Uglavnom ih pometu kako bi ih se na brzinu riješili. Mnogima idu na živce. Žali se jedan da je njegova majka 30 godina obitelji servirala isključivo ostatke. Glavno jelo, kaže on, nikada nisu ni vidjeli. I zato ih mrzi.

Dobre i loše vijesti uvijek idu zajedno. U paketu. Evo i danas, samo nekoliko dana nakon Božića, nekih dobrih i nekih manje dobrih, da ne kažem loših vijesti.

Božić je za nama i možete se konačno opustiti. Hrane ste se nakuhali i napekli (biti će je i za dogodine), božićno drvce još uvijek veselo svjetluca, mahovina i dalje djeluje poprilično svježe, darove ste kupili i podijelili… to su dobre vijesti.

Ima i onih drugih. Vaš dom vapi za temeljitim čišćenjem. Još koji dan i božićno drvce će trebati deložirati. To znači sav nakit i figurice pažljivo poskidati, zamotati i pohraniti u kutije, a kutije zatim ili u podrum ili na tavan ili na vrh ormara.

Na kraju će ostati i neko kilo (žive vage) viška.  I to će trebati skinuti. Prije ili kasnije. Ima još loših vijesti. E da, računi. Ne nisam ih zaboravio. Ali oni su vam kao i Nova godina. Čekali vi njih ili ne čekali oni uvijek dođu.

Ostatci su također dio božićnih blagdana. Oni su, čini se, svojevrsni antiklimaks proslave Božića. Stvari kao čišćenje stana, gubljenje neželjenih kilograma, pospremanje božićnih ukrasa, plaćanje nagomilanih računa ne uklapaju se u duh Božića, zar ne?! Nekako ne idu „šotobraco“ sa božićnim veseljem, iščekivanjem, oduševljenjem, svjetlucanjem, sa svim onim čarobnim što uvijek ide uz Božić.

Ali usudio bih se ustvrditi da su ostatci u životu, a poglavito božićni ostatci, jako podcijenjeni i da oni baš idu „ruku pod ruku“ s božićnom atmosferom i da su oni svakako dio Božića.

Ti ostatci jesu dio Božića, jer Božić ne završava 25-og prosinca. I nakon tog nadnevka ono što se dogodi tijekom Božića i dalje živi. Živi u našim uspomenama, živi baš u tim ostatcima, živi u svemu onome u čemu mi vidimo što dijete Isus znači za nas.

Međutim ono o čemu nam je govoriti jesu ljudi koje je ovaj svijet proglasio ostatcima. Svijet je prepun takvih ljudi. Ostavljeni, odbačeni, zgužvani, zametnuti, prezreni, zaboravljeni. Ostatci. Ali Duh Božića, rođenje Isusa, živi baš u tako zvanim ostatcima društva baš kao što to zorno vidimo kod starca Šimuna i proročice Ane u današnjem čitanju.

Duh Božji je otkriven najprije Šimunu i Ani.

U svojoj knjizi „Izgužvani omoti“ John Brokhoff kaže: „Oni su ostatci od obroka života. Svojim izgužvanim, smežuranim tijelima oni nalikuju izgužvanim omotima. Ali ostatci znaju biti i mogu biti dobri i slasni kao glavni obrok. To je bio slučaj s ovim parom u izgužvanim omotima. Oni su vidjeli nešto 40 dana nakon Božića što nitko do tog trenutka nije vidio. Pastiri, vjerski poglavari, koji su čuli glasine o njegovom rođenju, njegov otac i majka, svi oni u biti nisu razumjeli ili nisu vidjeli u ovom djetetu sliku Boga. Jedini koji su prepoznali Mesiju u djetetu, Boga u Isusu, bilo je dvoje staraca, izgužvanih, smežuranih ljudi ostataka, Šimun i Ana.“

Šimun i Ana su vidjeli i povjerovali su, oni su vidjeli i bogoslužili su, oni su vidjeli i živjeli su u toj milosti koju su iskusili susrevši dijete Isusa. Ovo dvoje ljudi, ovi ostatci, ovi izgužvani, naborani, smežurani muškarac i žena, svećenik i proročica, divan su primjer nama kako se Bog nastavlja otkrivati i očitovati baš u ostatcima, u slomljenim, potrošenim i odbačenim ljudima ovog društva.

Bog se, osim u posebnim i rijetkim prigodama, ne otkriva moćnima, bogatima, zdravima, mudrima, popularnima tako zvanim elitama, „gornjem“ sloju društva. On se otkriva poniženima i odbačenima. Otkriva se naboranima, onima koje je život izgužvao, onima koje je ovo društvo odbacilo kao slabe i bezvrijedne, ali koje Bog vidi kao cjelovite i svete.

Bog je došao kao dijete na ovaj svijet da bi bio sa čitavim svijetom, a poglavito s onima koje je ovaj svijet proglasio svojim ostatcima i koje je odbacio. Bog nam nije poslao knjigu, sliku, pjesmu ili neku ideju. Bog nam nije poslao propovijed, pa čak ni prijatelja. Umjesto svega toga Bog je sam došao. Dao nam je sebe. Dao nam je svoj vlastiti život, svoju smrt i uskrsnuće.

Bog je došao na ovaj za sve ljude, ali poglavito radi ljudi ostataka. Došao je zbog naboranih i zgužvanih ljudi. Došao je za sve one koji su priznali da se više sami ne mogu nositi sa životom.

Bog je došao na ovaj svijet za one koji ne udovoljavaju standardima ovoga svijeta. Došao je za siromahe, bolesne, kronično izmučene, prezrene, slomljene, za one koji žive u pokidanim vezama. Došao je za nemoćne i hendikepirane.

Bog dolazi svima onima koji žive poniženi, za one koji dalje ne mogu sami. On dolazi napraviti pobjednike od gubitnika. Bogu je to moguće. Bog to čini, a ne mi. A ne ovaj svijet. Bog to čini u svoje vrijeme i na svoj način.

Tko bi mogao i zamisliti da će jedan stari umirući svećenik, po imenu Šimun,  biti onaj koji će blagosloviti dijete i koji će objaviti svima, neka čuju, da će ovo dijete biti „svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.“

Šimun objavljuje poslanje, službu Isusovu i njegovih sljedbenika. Nakon 33 godine ta će misija uistinu i započeti i dan danas još će trajati. Božji raspored nije razumljiv ljudskom umu. Niti je razumljiv niti je predvidljiv. Čudni su puti Gospodnji. Bog je djelovao kroz dvoje „u bore umotanih“ starih ljudi, koje je društvo držalo za izgubljene. Za svoje ostatke. Bog nije djelovao kroz jake, moćne i silne, nije djelovao kroz vjerske poglavare, niti kroz aktualnu politiku, nego je djelovao kroz dvoje jednostavnih, vjernih službenika, koji su vidjeli i povjerovali.

Ovog Božića Hrvatska je imala jedinstvenu prigodu susresti se sa svojim ostatcima. U Savskoj 66 susreli smo se s ostatcima ponosne, jedinstvene, dostojanstvene i pobjedničke Hrvatske. Ta Hrvatska, izgužvana, naborana, osakaćena, smrznuta, slijepa stajala je, i još uvijek stoji, zajedno. Stoji nepokorena i ponosna. Stoji u ostatcima. Stoji sa svojim Bogom i moli se.

Ta Hrvatska, ti ostatci nekadašnje Hrvatske, čuva luč vjere i domoljublja, jer jedina vidi da je Hrvatskoj Bog oduvijek bio i ostao jedini pravi saveznik. Jedina utjeha i jedina nada.

Izvarana i zavedena Hrvatska, medijski ispranih mozgova, dočekala je i ovaj Božić kao svaki drugi sekularni praznik, kao Xmas, kao prigodu za bijeg od stvarnosti, kao iluziju trgovačkih centara, kao običnu imitaciju kršćanskog Božića.

Hrvatska ostataka, Hrvatska u Savskoj 66, ta Hrvatska je jedina, poput Šimuna i Ane, u Božiću vidjela Boga.

Ta zgužvana, polomljena, ta izdana i prodana Hrvatska, noći u „štalici“ pokraj velebne zgrade svoga ministarstva u kojoj za nju mjesta nema. Toj Hrvatskoj koja se rađa iz svojih ostataka darove donose skromni i obični ljudi. Njezini Herodi ne prilaze šatoru.

I kako Nenad Piskač govori u svojoj pjesmi „Božić u Savskoj 66“:

 

„pred vratima mrtvoga ministarstva

gori vatra branitelja Hrvata

Boga moli stado bez pastira

nebeska pravda u srcu im svira“

(http://ivicaursic.com)

Kada te život obori, kada te izgužva i polomi, kada ti ovaj svijet ukrade radost, kada ti otima dostojanstvo i nadu, što ti je činiti?

Bog kaže: „Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni, jer ću vas okrijepiti.“ (Matej 11,28)

A kamo ćemo mi nakon ovog Božića?

Hoćemo li i dalje pokorno kao sluge stajati pokraj stola svjetskih moćnika i čekati da nas oni nahrane svojim ostatcima ili ćemo, poučeni primjerom naše braće u Savskoj 66, u našim preostalim ostatcima vjere, u krhotinama domoljublja prepoznati Isusa Krista kao jedini put i istinu i život?

Sretan ti Božić Hrvatska.

Tebi u šatoru i tebi izvan njega.