Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Luki (14, 1, 7-14) ističe dva komplementarna ali i dva različita stajališta.

Prvo, važnost poniznosti (naravno da se to odnosi na svakoga od nas) i

drugo, pravilno sastavljanje popisa gostiju kada priređujemo neku svečanost.

Poveznica između ove dvije komplementarne ali i različite stvari jest proslava nekog posebnog događaja.

U ovomm čitanju riječ je o svadbi, a u nastavku je riječ o „objedu ili večeri“ – ali i u jednom i u drugom, riječ je o hrani, o proslavi i onima koji su pozvani.

Isus izrazito naglašava da kada nekoga pozivamo na „objed ili večeru“, dakle „za naš stol“, da budemo sigurni da to budu oni koji nam ne mogu to otplatiti, uzvratiti, nadoknaditi.

Isus tu samo još jednom ponavlja svoj radikalan stav iz Evanđelja po Luki (6,35) „Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro i pozajmljujte, a da ništa ne očekujete natrag!“

Isus ovdje ponavlja to nevjerojatno učenje (rekli bismo mi danas „nerealno učenje“) kako bismo vidjeli da je on smrtno ozbiljan kada je u pitanju njegova etika i konačno da bismo vidjeli koliko je radikalan u svojim stavovima.

Ako bismo mi počeli živjeti sukladno ovoj Isusovoj etici naši životi i naše društvo dramatično bi se promijenili. A mi to, iskreno govoreći, ne želimo.

Pokušajmo malo analizirati današnje čitanje.

Koliko je samo frapantne sličnosti s današnjim vremenom.

Ljudi koji su uzvanici dolaze, biraju sebi mjesta za stolom, promatraju se međusobno … pa zar se je bilo što promijenilo do dana današnjeg?

Svi znamo kako su i danas ti skupovi, “partiji”, domjenci ustvari mjesta gdje „natjecateljski“ duh vlada u potpunosti. Ljudi žude za priznanjem svog statusa i žude za istaknutim mjestom na svečanosti.

Protokol takvih društvenih zbivanja izuzetno je kompliciran i jako vodi računa o tome tko dolazi i tko s kim dolazi. Neizgovorena, nenapisana pravila određuju što će se zbivati i tko će i na koji način sudjelovati u nekom društvenom događaju. To se odnosi na sve razine, od onih sa čvrstim protokolarnim pravilima, pa sve do vjenčanja, rođendana, godišnjica braka, proslava mature …

Ukoliko takva, bilo pisana bilo nenapisana, pravila prekršite ili ih pokušate ignorirati ili tumačiti „po svoju“, vas zasigurno više ne će pozivati na takva okupljanja.

Ali vratimo se atmosferi sa samog početka. To su fascinantni prizori.

Svatko svakoga promatra, a „pravi fintu“ da to ne čini.

I onda počinje tzv. „hvatanje startnih pozicija“ kraj švedskog stola, hvatanje pozicija gdje će fotografi i kamermani najviše snimati, hvatanje pozicija uz razno razne „celebrity večeri“ … Sve je to nalik nekom velikom akvariju u kojem svi plivaju unokolo i gdje svi svakoga pozorno motre.

I u današnjem je čitanju tako.

Farizeji promatraju Isusa. „A oni ga vrebahu.“

Naravno da su se oni već prije podrobno raspitali o njemu i pozvali su ga, jer je Isus „u trendu“, on je trenutačno „in“ ali njihova je nakana namamiti ga u klopku, a ljudi najlakše upadaju u klopku kada je atmosfera neobavezna, opuštena, svečana.

Isus promatra svo to „hvatanje pozicija“ među pozvanima.

I kada je završilo to međusobno promatranje, spremni su za jelo.

Ali ukoliko nema na stolu onih malih ceduljica na kojima piše ime gosta vi onda morate „loviti“ mjesto.

I koje mjesto mi hvatamo?

Hvatamo mjesto za koje smo uvjereni da nama i pripada.

Međutim javlja se jedan problem.

Svi su sjeli.

Vi ste uspjeli sjesti na izuzetno visoko, počasno mjesto ali … uvijek to tako biva … netko jako bitan za organizatora/domaćina dolazi i ne da vas premještaju za jedno ili dva mjesta, nego vas šalju na – dno stola.

A to je uistinu ponižavajuće.

Svi u vas zure i naravno – naslađuju se.

Zato Isusov savjet – sjedni na zadnje mjesto, pa ako vrijediš neka te pomiču na više mjesto, vrijedi i dan danas, vrijedi do kraja svijeta.

Međutim ljudi kažu – pusti ti priče, hvataj ti mjesto, možda nitko važniji ni ne dođe. Jer kad jednom, u ovom našem svijetu, sam sebe posjedneš na dno, budi siguran da nitko prstom ne će mrdnuti da te unaprijedi. A kada zauzmeš sam vrh nitko te živ ne će pitati otkud ti tu – samo će ti se klanjati. Tako rezonira ovaj naš svijet. I mi u njemu.

Toliko je stvari Isus rekao koje su za našu logiku – paradoksalne.

Na prvi pogled ne čine se na mjestu ali u biti one to apsolutno jesu.

Kao kad je rekao da je put prema gore put prema dolje.

Ako želite popeti se prema Bogu onda se morate staviti u njegovu službu, a to predmnijeva biti skroman i ponizan, a sve to je otežavajuća okolnost za one koji žele visoko u ovome svijetu.

Ako želite biti visoko u Božjem kraljevstvu onda ponajprije mislite na druge, a ne na sebe i služite drugima. Logika ovoga svijeta kaže nešto drugo. Ona kaže da je drugi samo sredstvo koje ti može poslužiti pri tvom usponu u tvojoj karijeri.

Naš način promatranja obično je dijametralno suprotan onome što Bog želi, jer mi želimo biti dovoljni sami sebi.

A Bog želi da mi budemo dovoljni – drugima.

Jedini nači za to ostvariti, i to onako kako treba, jest usidriti sebe u Bogu i u Njegovoj Ljubavi i Mudrosti.

Jer to jedino funkcionira.

Definitivno.

U drugom dijelu današnjeg čitanja govori se o odabiru uzvanika.

Popis uzvanika se sastavlja prema dva kriterija. Ili ste „dužni“ nekoga pozvati, jer je taj vas pozvao na svoju večeru ili želite biti „u dobre“ s nekim ljudima, pa ih zato i pozivate.

Dakle plaćate ili vraćate dugove ili zadužujete druge prema vama.

Naravno postoji i onaj treći odnosno prvi razlog pozivanja ljudi, a to je zato što ih volite, što se u njihovom društvu ugodno osjećate i zato što od njih ništa ne očekujete za uzvrat.

Ali ovo naše društvo funkcionira na potpuno drugačijim postulatima.

Koliko ste samo puta čuli od javnih osoba kako se „sve mora prepustiti zakonima tržišta“, a ti zakoni su zakoni ponude i potražnje, zakoni duga i otplate, zakoni „ja tebi-ti meni“.

Ovaj naš svijet funkcionira po principu „dugovanja“.

Kažete vi da to i nije baš tako loše, jer kada ljudi ne bi osjećali neku vrstu obveze ili dužnosti vraćanja onog što su im drugi dali bilo bi nam puno gore nego što nam je.

Ali Isus je snažno i odlučno protiv takve filozofije življenja.

Isus tvrdi da na našu večeru moramo pozvati one koji nam ne mogu uzvratiti. Oni bi trebali biti naši gosti.

I sada se postavlja ključno pitanje – za kojim stolom mi želimo biti?

Za stolom ovog svijeta?

Za stolom gdje vlada protokol silnih i moćni?

Za stolom za kojim sjede bogati i slavni i gdje svatko računa na nekakav profit?

Ili želimo sjediti za Božjim stolom?

Za stolom gdje vlada Božji protokol?

Za stolom za kojim sjede oni koji nam ničim materijalnim ne mogu uzvratiti?

Ne zaboravimo, birajući stol za kojim ćemo sjesti biramo i svoje mjesto u vječnosti.