Pastir dobri život svoj polaže za ovce.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus:

»Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.«

Riječ Gospodnja.

(Ivan 10, 11-18)

Iako je sigurnost jedan od najprioritetnijih ljudskih ciljeva, od 11. rujna 2001. godine, postala je, što izravno što neizravno, svjetska tema – broj jedan. Sigurnost u zračnom prometu, osobna sigurnost, nacionalna sigurnost, opći osjećaj (ne)sigurnosti, i tako dalje i tako dalje…

Ali o čemu je ovdje uopće riječ i čemu se mi ljudi, kada je sigurnost u pitanju, uopće nadamo?

Kako postići što veću razinu sigurnosti?

Koliko je sigurnosnih mjera dovoljno?

Postoji li trajna sigurnost?

Sigurnost je relativna, fluidna, stalno promjenjiva stvar za koju nikad nema vječnog jamstva u ovom našem svijetu. Nešto što je po nekim standardima još jučer bilo izuzetno sigurno, već danas je hakirano, zastarjelo i nesigurno.

Mi ljudi zbog sigurnosti spremni smo na svaku moguću žrtvu. Spremni smo žrtvovati i slobodu kako bismo se i prividno osjećali sigurnima. Taj apsurd uzrokovan je strahom kojim se impregnira naš svakodnevni život.

Dovoljno je pogledati što vodeći mediji donose kao udarne vijesti i vidjeti ćemo da je njihovo temeljno poslanje, uz manipulaciju i dezinformaciju, širenje straha. Jednom ustrašeni mi smo spremni za sigurnost platiti apsolutno svaku cijenu.

Ali pretjerana sigurnost zna biti opasna stvar.

„Ako je vaša obrana tako jaka da vaš neprijatelj ne može ući, onda ni vi ne možete izaći.“ (Marfijev zakon)

I kako onda biti siguran? Možeš li uopće biti i siguran i slobodan?

Hrvatske vladajuće političke elite donijele su odluku da će sigurnost nacije povjeriti vojnom savezu koji se zove NATO. Nekom čudnom logikom sustavno se je, posljednjih 15 godina, razgrađivala pobjednička vojska. Potezom pera ukinute su legendarne gardijske brigade, ukinut je obvezatni vojni rok, neki rodovi vojske skoro da su nestali, afere u sektoru obrane nikoga ne uzbuđuju, a institucije i branitelji su u trajnom sukobu.

Ovo je samo jedan primjer kako funkcionira sigurnost temeljena na logici svijeta. Dođe mi parafrazirati Normana Vincenta Peale-a: „Jednom smo rikali kao lavovi za slobodu, sada blejimo kao ovce za sigurnost. Rješenje hrvatskih problema nije veća vlada nego veći ljudi iznad kojih nitko ne stoji nego samo Bog.“

Logično je i prirodno je da se u teškim trenutcima, u vremenima potencijalne ugroze, čovjek želi staviti pod nečiju zaštitu. Pod krilo nekog jakog, moćnog, a ipak nježnog i brižnog. Čovjek traži zaštitu nekog tko ne će na znak prve opasnosti „podviti rep i dati petama vjetra“, nego će ostati uz njega do samog kraja, te će dati i svoj život kako bi obranio onoga koga štiti.

Mnogi od nas, opčinjeni slatkorječivošću političkih obećanja, zaštitu sebe, svojih najmilijih, povjeravaju svijetu, njegovoj znanosti, tehnologiji, novcu i naravno oružju. Sve što vrijedu povjeravaju u ruke najamnika. Zato cvate industrija oružja, gomilaju se borbene postrojbe, sve je više policije, a zaštitarske tvrtke i osobni tjelohranitelji niču kao gljive poslije kiše.

Vješti opsjenari, trgovci snovima, nadriznanstvenici s prestižnim titulama, lažni proroci, svi oni na sav glas obećavaju nam „vječnu“ sigurnost. Njihova parola glasi: „Dok mi brinemo – vi mirno spavate!“

I da, mi uistinu mirno spavamo. Poput ovaca. Ovaca koje čuva pastir dobar.

Ali ni ne slutimo da su vukovi oko nas.

Vukovi koji se prikradaju i koji vrebaju prigodu zgrabiti nas i prognati nas.

U današnjem čitanju Isus nas upozorava na pogubnost naše odluke da svoju sigurnost položimo u ruke najamnika. Dakle, u ruke nekoga tko će gledati isključivo svoju korist, a ne našu korist i koji će, čim se „vukovi“ pojave, okrenuti nam leđa i pobjeći.

Stara je to priča.

Bog je po prorocima upozoravao izabrani narod na loše pastire.

»Jao pastirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje« – govori Gospodin. (Jeremija 23, 1)

Proroci neprestano osuđuju vođe nacije što su loši pastiri i ustrajavaju na činjenici da su njihova pohlepa i nemar uzrok raspršenosti nacije.

„Zato, pastiri, čujte Gospodnju riječ: ‘Tako ja bio živ! – govori svemogući Gospodin. Budući da je moje stado postalo za grabež i za hranu divljim životinjama, i nije bilo pastira, i pastiri se moji nisu brinuli za moje stado, nego su moji pastiri napasali sami sebe, a ne moje stado, zato, pastiri, čujte riječ Gospodnju! Ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću izići protiv tih pastira i iskat ću svoje stado iz njihove ruke. Učinit ću kraj njihovoj pastirskoj službi. Ne će više pastiri pasti same sebe. Otet ću svoje stado iz njihovih ralja. Ne će im više služiti za hranu. Jer ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću se sam zauzeti za svoje stado i nadgledati ga.“ (Ezekiel 34, 7-11)

Kada zbog progona i raspršenosti Izrael više nije imao povijesne kraljeve, opis karakteristika i zadaća dobrog pastira prenesen je na Mesiju, na onoga koji ima doći i koji je, tako su se Židovi nadali, trebao obnoviti državnu suverenost, uvesti Božji poredak i pravdu u svijetu.

I mi danas, kao kršćani, vjerujemo da je Isus došao i da mi trebamo živjeti na takav način da zrcalimo njega u ovom svijetu. Da zrcalimo Dobrog Pastira.

Svaki je kršćanin pozvan biti pastirom. Svatko od nas ima svoju sferu utjecaja, pa čak ako i nije javna osoba. Nismo svi pozvani živjeti dramatične povijesne situacije, u kojima su čak i naši životi dovedeni u pitanje, ali zato postoje manje dramatični trenutci, dnevne žrtve u kojima se stavljamo pod zaštitu Dobrog Pastira, dopuštamo da nas on vodi kako bismo i mi drugima mogli pokazati pravi put.

To onda znači biti na oprezu prema svemu onome što ugrožava stado i to onda znači ne napuštati svoje položaje u vremenima kušnje i ugroze.

Naš Pastir nas vodi putevima nama nepoznatim, vodi nas na mjesta na kojima nikada bili nismo i dovodi nas u situacije u kojima se po prvi put nalazimo. Na tom putu stalno smo kušani, podložni raznim napastima, a najveća je ona kada se mi, u svojoj oholosti, obratimo Bogu pa mu kažemo: „Bože, rekli su mi da postoji puno lakši put. Dalje ću onako kako to ja znam.“

I onda, napustimo stado Dobrog Pastira i krenemo za nekim najamnikom, koji nam je obećao daleko manje naporan put. Krenemo putem nezamjeranja, tolerancije, oportunizma, zakona ponude i potražnje, profita, moći i slave ovoga svijeta. Prepuštamo svoju vječnu sudbinu i sudbinu svoje djece onima koji o nama ne vode računa, jer nas ne ljube kao što nas ljubi Dobri Pastir, koji je zbog nas i život spreman položiti.

Slijediti Dobrog pastira nije lako, jer to znači odreći se svoga ega, svoje sebičnosti, to znači odreći se lažne sigurnosti koju nam nudi ovaj svijet i njegovi najamnici, a sve kako bi se naše srce otvorilo za potrebe naših bližnjih i za davanje slave Bogu.

Jedini pravi mir i jedina prava sigurnost, za nas, za Kristovo stado, je u Dobrom Pastiru, u onome koji je položio svoj život za dobro i sigurnost svakoga od nas.