Blog

A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina svojega Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom, i svom svojom misli. To je najveća i prva zapovijed. Druga je ovoj jednaka: Ljubi svojega bližnjega kao samoga sebe. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«

 

(Matej 22, 24-40)

 


 

Ljudi koji su preživjeli neku tešku nesreću ili bolest obično trebaju proći mukotrpno razdoblje rehabilitacije. Oporavak zahtjeva jako puno vremena i strpljenja, jer rekonvalescent treba najčešće početi od samog početka. Treba početi, poput malenog djeteta, od stvari koje je do jučer znao i prakticirao, a sada su mu, zbog bolesti ili nesreće, uskraćene.

I tako pacijent uči ispočetka hodati, govoriti, samostalno se hraniti… Sve se vraća na početak.

Teško je to. Mukotrpno. Ali bez toga oporavka nema.

A što je s onima čija je duša nastradala? Što s onima koji su zaboravili na Boga i na Božje zapovijedi? Što je s društvom ogrezlim u poroke i nepravdu?

Kakvi rehabilitaciju tu primijeniti?

Moliti se? Postiti? Činiti dobra djela? Proučavati Sveto Pismo?

Da, sve je to dobra terapija, ali nije cjelovita. Pomaže, ali nikada ne će našu ranjenu dušu iscijeliti u cijelosti. Nikada društvo ne će ozdraviti do kraja.

Molitva? Pa molitava je bezbroj. Koje moliti? Post? Post je dobar, ali koliko ga dugo prakticirati? Dobra djela? Pa ne mogu ja baš cijeli svoj život posvetiti karitativnom radu. Moram voditi računa i o drugim obvezama. Sveto Pismo? Jeste li znali da je u Bibliji zapisano više od 700 različitih propisa, zakona i pravila?

I svega ovoga čovjek da se strogo drži opet je nedovoljno. Duša i društvo posrnuli pod teretom grijeha ne će se u cijelosti obratiti samo s ovim mjerama.

Ali Isus kao i uvijek za nas ima rješenje. Ima lijeka za naše duše. A preko naših duša i za naše društvo. U današnjem čitanju čini se da Isus, rekli bismo modernim gospodarskim rječnikom, racionalizira, sažima, reducira, ne samo onih 700 propisa, zakona i pravila, nego i samih 10 zapovijedi, sa dvije nove zapovijedi.

Ljubi Boga i ljubi bližnjega svoga!

Ovako se čini puno lakše, zar ne?! Ako svakog dana trebamo voditi računa da se ne ogriješimo o 10 zapovijedi onda mi tu imamo poprilično posla. Čini se da i nije loša ta Isusova „matematika“. Jednostavna je. Praktična. Puno nam je lakše voditi računa o dvije zapovijedi nego o njih 10, a da i ne spominjem onih 700, pa i više.

Ali samo malo. Samo malo. Možda to ni nije baš sve tako kako izgleda. Isus je prije toga rekao: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon i Proroke. „ (Matej 5, 17) i „Tko dakle ukine jednu od ovih zapovijedi, pa bilo i najmanju, i tako uči ljude, zvat će se najmanji u neb “ (Matej 5, 19)

Dakle ništa od racionalizacije. Ništa od sažimanja, a poglavito ništa od ukidanja 10 zapovijedi Božjih. Sada mi se čini da imam 12 zapovijedi o kojima mi je svakog dana voditi računa. I brigu brinuti.

Jer zapovijedi su izazovne. Ponekad je lako jednu ili dvije „smetnuti“ s uma. Bez zle namjere, molim.

Ali evo Isusa koji govori o „najvećoj zapovijedi“ i logično je da se mi sada pitamo, a što to znači?

Zvuči jednostavno. Ne može jednostavnije.

„Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed.“

Trebali bismo ljubiti Boga posve/sasvim/potpuno/totalno/u cijelosti. „It’s OK!“, kažemo mi. Mogu ja to. Nema problema. Bog mi je dao sve. Život, svijet, svoju ljubav. Ja znam da ja trebam voljeti Boga. I ja to mogu. I hoću. To je najveća zapovijed. Ali…

Ali… što je ono Isus još rekao? Rekao je da je to „prva“ zapovijed. Znači ako postoji prva onda mora postojati barem još jedna, druga zapovijed. I za ne pogriješiti Isus kaže da ta druga je prvoj jednaka. I da glasi: „Ljubi svojega bližnjega kao samoga sebe.“

Ljubav prema bližnjemu, za pretpostaviti je, trebala bi biti poput naše ljubavi prema Bogu. A to je, morate priznati, već puno teže.

Lako je nama ljubiti Boga, jer je Bog drugačiji (i te kako drugačiji) od našeg bližnjeg. Bog nas ljubi bez obzira na sve. Bog nas ljubi iako jako dobro zna kako mi znamo uprskati stvari. Bog nas ljubi toliko da je u stanju oprostiti nam naše grijehe. I Bog je uvijek tu, za nas, čak i u tri sata ujutro, kada nismo u stanju od briga oči sklopiti.

A moj susjed vjerojatno ne bi bio presretan da ga nazovem u tri sata ujutro, zato što ja ne mogu spavati od pustih briga i problema. Moj bi se susjed mogao lako naljutiti na mene kada pogriješim na njegov račun i kada ga to iznervira. Moj me susjed i ne poznaje baš tako dobro i on ne shvaća da kada ja uprskam stvar da to nije zato što mu ja želim nanijeti bol, nego je to zato što ja pokušavam učiniti nešto dobro, a eto ispalo je po njega loše. Moj susjed se razljuti na mene, kako se meni čini, iz nekih potpuno glupih razloga, a povrh svega, on na izborima glasa za onu drugu političku opciju za koju ja ni mrtav ne bih dao svoj glas.

I, pazite sada, ja bih trebao ljubiti tog svog bližnjeg, tog svog susjeda, onoliko koliko ljubim samoga Boga?! Ja iskreno mislim da nema šanse.

Ali Isus kaže nešto drugo, a ja vjerujem Isusu i ja ljubim Isusa. I što mi je onda činiti?

Sama bit sljedbeništava Isusa Krista jest baš ta ljubav. A to je radikalna ljubav. To je radikalno opredjeljenje temeljem baš te i takve ljubavi. Nije to neka lagana ljubav. Zaljubljenost. Flert.

Ta ljubav je prapočetak.

Jer mi smo stvoreni iz ljubavi.

Ljubav je i naše poslanje i mi ga očitujemo, ne samo onda kada ljubimo one koje nam nije problem ljubiti, nego kada ljubimo i one koji nas redovito naljute, kada ljubimo one koji su okrutni i nepravedni prema nama, kada ljubimo one koji nas podcjenjuju i koji nas drže zaostalima, primitivnima i glupima.

Mi smo otkupljeni ljubavlju i nas će kao Kristove svijet prepoznati po ljubavi za druge. Po ljubavi za one blizu nas i za one daleko od nas. Za one poput nas i za one potpuno različite od nas. Za one koji su nam dragi i za one koje smisliti ne možemo. Za one koji su fini prema nama i za one koji su nas jako povrijedili. Za one koji razmišljaju poput nas, koji glasuju poput nas, koji se mole poput nas i za one koji sve to čine suprotno i drugačije od nas.

Nažalost mnogu kršćani bi se najradije fokusirali samo na ljubav prema Bogu i najradije ne bi imali posla s bližnjim. Jer kada bi Isus barem mislio na našeg stvarnog susjeda, ajde da, to bi kod nas još nekako i prošlo. Ali (na našu nevolju) sveto Pismo je više nego jasno i konkretno po pitanju tko su naši bližnji.

A to su: siromasi, siročad, udovice, stranci, odbačeni, oni sa dna društvenog života, naši neprijatelji. Njima dodajmo: nezaposlene, samohrane majke, nevino zatvorene, bolesne i sve one koji se ovih dana i noći, pred Ministarstvom branitelja, izlažu vremenskoj hladnoći i bešćutnosti vladajuće oligarhije tražeći pravdu i poštovanje.

Sada postaje već jasnije zašto mi imamo određenih problema s drugom Isusovom zapovijedi. Jer je previše stvarna. Previše je životna. Ljubiti bližnjeg zna nas dovesti u neugodnu situaciju. Možda se nekome zamjerimo, možda padnemo u nečiju nemilost, ako se zauzmemo za nekoga. Zna se to „oteti kontroli“ i otići predaleko. Teško je to za nas. Možda na prvu i zvuči jednostavno, ali je sve prije nego što je lako i bezbolno.

Mi kažemo: „Ma kako uopće mogu voljeti svog bližnjeg? Ne sviđa mi se. Ja ga čak i mrzim. Ne mogu podnijeti njegove glupe ideje. Previše priča. Ponaša se poput majmuna, a vjerujte mi i sliči na njega. I da budem iskren ono što najviše mrzim kod njega jest taj glupi šešir kojeg nosa svakog dana. I da još samo znate koju političku opciju zagovara. Pa da ja njega volim? Nema ljudi šanse! U najbolju ruku mogu navući nekakav osmjeh na lice kada ga sretnem u prolazu.“

Ali mi ne moramo voljeti ideje i političke opcije našeg bližnjeg, njegove stavove, a poglavito ne njegov šešir i stil odijevanja. Mi možemo čak i mrziti njegove ideje, i politiku koju zagovara, može nam ići na živce kako govori, kako hoda, ali i dalje možemo voljeti tu osobu.

„Rekne li tko: »Ljubim Boga«, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga.“         

                                                                                                           (1 Ivanova 4, 20-21)

Ljubiti bližnjeg znak je autentične vjere.

Ako odlučimo slijediti Isusa onda nam socijalna pravda mora biti na srcu. Onda mi moramo govoriti i o ratu i o miru. O nevjerojatnom jazu između siromašnih i bogatih. O protu-Božjoj i protu-nacionalnoj politici i o korumpiranim političarima. Drugim riječima želimo li poštivati drugu Isusovu zapovijed mi se moramo konačno početi baviti i politikom.

Ne smije postojati neki naš diskretni popis „ovo da”/„ovo ne“.

To je preslaba terapija za ovo naše stanje društva, obitelji i pojedinca.

Loša je to rehabilitacija za ovo moralno i etički osakaćeno društvo.

Mi trebamo stvari postaviti radikalno. Dovesti ih do tvrdog. Do kosti.

Moramo se vratiti na početak. Na početak iz kojeg sve proizlazi.

I tek, tu na početku, na izvoru, na vrutku Božje ljubavi, točno ćemo znati što nam je činiti – da nam je ljubiti.

Ljubiti Boga i bližnjega.

Bez toga oporavka nema. Ni spasa.

Jednostavno je to i teško je.

Ali mi to stvarno možemo.

Naravno nikako sami.

Samo s Kristom.