Obratite se i vjerujte evanđelju!

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«

I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.

Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.

Riječ Gospodnja.

(Marko 1,14-20)

Čovječji život prepun je trenutaka koji zahtjevaju trenutačnu reakciju. Urgentnost. Sada. Odmah. Od situacija koje su vezane uz čistu fiziku i mehaniku, pa do onih koji su u sferi duhovnog. I kako to već stoljećima biva, čovjek, dobro se snalazeći s polugom, one prve sve brže i učinkovitije apsolvira dok kod ovih drugih, gdje um caruje i gdje se duša pita, neprestano traži nekakvu odgodu.

„Danas mi nije dan… nisam nešto od volje… može li to neki drugi put?“

Sva današnja čitanja odišu žurbom. U njima oklijevanju mjesta nema. Osjeća se pritisak vremena.

U prvom čitanju Jona propovijeda Ninivljanima i njegova poruka glasi: „Još 40 dana i Niniva će biti razorena.“ Pavao u poslanici Korinćanima kaže: „Vrijeme je kratko.“ Isus u Markovom evanđelju govori četvorici ribara: „Ispunilo se je vrijeme.“

Dakle osjeća se taj pritisak, kratkoća vremena. Odmah! Sada!

Evanđelist Matej riječ „odmah“ koristi 7 puta.

Luka u Djelima 2 puta. Ivan 3 puta.

A Marko 42 puta.

Nigdje u Evanđelju tolike želje da se nešto obavi – odmah. Šimun i Andrija „odmah“ slijede Isusa. Isus ugleda Jakova i Ivana i „odmah“ ih pozove. U takvim situacijama mi smo ljudi skloni strahu. Neodlučni smo. Mi ne volimo lomiti stvari preko koljena. Volimo odgađanja. Oklijevanja.

Ali Isusovu žurnost ne motivira strah. Nego ljubav. Isus zna što donose dani koji su pred nama i kako kaže Sveto pismo (Matej 24,22) “I kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio. No poradi izabranih skratit će se dani oni.“

Jedino je Božja ljubav u stanju poraziti strah kojim sotona vlada nad ovim svijetom. „U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah.“ (1 Iv 4,18)

Zanimljiva je činjenica da su Isusove prve riječi, koje Marko bilježi, ista poruka koju je izgovorio Ivan Krstitelj prije njega: „Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko.“ (Matej 3,2).

Ali Ivan je bio samo uvertira. Predigra. Zagrijavanje.

Markovo evanđelje ima taj jedan skroman početak. Kod Mateja imamo zvijezdu repaticu i mudrace, Luka nam filigranski otkriva sloj po sloj čitave priče koja okružuje Isusovo rođenje, a Ivan nas vodi u samu zoru kreacije gdje susrećemo Riječ koja je s Bogom od početka.

Ali ne i Marko.

Kod Marka se Isus pojavljuje skoro ni od kuda. Susrećemo ga u vrelini pustinje, na obalama rijeke Jordana. I onda očekujući da se zavjesa podigne i da se drama očituje u svoj svojoj veličini, mi završavamo u – Galileji?! U Galileji gdje Isus okuplja prvu četvoricu svojih učenika. I to kakvih učenika? Ribara! I to u Galileji.

Ne u Jeruzalemu. Ne u Rimu. U Galileji.

Kažu neki da je Galileja mjesto gdje u biti većina nas živi. Većina nas ne živi u centrima moći, u luksuznim četvrtima, u čuvanim vilama. Ne, većina nas živi baš u „galilejama“ ovoga svijeta. Većina nas živi na marginama, na mjestima gdje moćnici i silnici ovoga svijeta ne zalaze.

Marko počinje priču o Isusu jako suvremeno. U Galileji, jer „galileje“ našega života, i obični ribari koji u njima žive, jesu mjesta i ljudi koje je Isus došao spasiti.

A kada dođemo do samog klimaksa Markovog evanđelja čuti ćemo anđeoske riječi ženama pokraj praznog groba u kojeg su položili Isusa: „On ide pred vama u Galileju. Tamo ćete ga vidjeti kao što vam reče.“ (Marko 16,7) i u biti ćemo se vratiti na početak: „Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju.“ (Marko 1,14)

Da, mi se trebamo vratiti u Galileju. Trebamo se vratiti na onaj skroman i ponizan početak, trebamo se vratiti do onih svakodnevnih, običnih, skromnih likova koji Galileju nastanjuju, a sve kako bismo baš njima donijeli radosnu vijest kao „ribari ljudi“.

Isus dolazi u Galileju, dolazi svima onima koji žive u različitim „galilejama“ ovoga svijeta. To je radosna vijest i pobjeda za sve one na rubu, ostavljene, prezrene, odbačene, to je pobjeda „ribara“, to je pobjeda svakoga od nas osobno.

Nas „ribara ljudi“. Nas „galilejaca“.

Zato krenimo brzo, žurno u nama najbližu „galileju“ kako bismo se susreli s Isusom u našoj braći u nevolji.

Dan Pearce, na svom blogu „Single Dad Laughing“ („Samohrani otac se smije“) piše: „Svaki put kad pogledamo na sat, moramo se naučiti osjetiti žurnost. Moramo naučiti shvaćati da se „sada“ događa i da će jako brzo otići. Moramo gledati brojčanik na satu i treba u nama prevladati poriv da učinimo nešto prije nego se te brojke promjene. Prije nego što „sad“ isklizne kroz naše prste. Moramo promatrati trag crnila na kalendaru i vidjeti neposrednu prigodu da učinimo nešto divno, nevjerojatno ili lijepo. To je tako jednostavno. Trebamo promijeniti svoje promišljanje od onog „kada se brojevi promijene“ prema onom „prije nego se brojevi promijene“.

Vrijeme se je ispunilo.

Oklijevamo li? Premišljamo li se?

Već sutra bi moglo biti prekasno.

Zato krenimo – odmah.

U „galileju“.